"Ne daj se pasjim sinovima i bori se, Borise Davidoviču, nećeš valjda pokleknuti pred pasjim sinovima!" - D. Kiš

Moja lična tragedija

Zaboravila sam da pišem! Ili se tako makar činilo juče. Zaboravila sam. Nagomilavala sam riječi samo u smisleni red, oduzela sam im svaku ljepotu, život. Strašno. Ne mogu to da prihvatim. 

O ćirilice, moja ćirilice... I tebe sam zapostavila. Pisala sam sporije no obično, morala da razmišljam o svakom slovu. Šta mi se dešava pobogu...

Profesorka, zaboravila sam da pišem. Nemojte da mislite da je zbog tog jednog eseja tačno da sam zastranila. Nemojte. Vi ste krivi, uostalom. Tema je bila užasna. Nisam mogla ni na silu da nadjem inspiraciju, što od straha, što, eto, Vašom krivicom. 

Ali molim Vas profesorka, nemojte sad da pomislite da ste ipak bili u pravu.

Naposletku

A ja mislila da ćeš u po' reči stati i da se nećeš osvrtati nikada.
Proklinjem taj Beograd u tebi tako često, proklinjem i Skoplje tako, mada njega dosta manje. Svi tvoji gradovi često isplivaju iz tebe. Ne samo oni čije gene imaš, nego i oni koje si prisvojio dok si im šarmirao ulice.
Izvini. Pretjerala sam. Stvarno sam sasula previše gluposti. Izvini što sam pominjala, izvini što sam ti sručila sve na pleća kao da i onako ne nosiš dovoljno. Kaže zašto ne možeš samo da me voliš, samo to. Pa, ne znam, ali pokušaću. A to samo je mnogo posla, mnogo mnogo posla. Kažem nadam se da sam ja njena noćna mora makar upola koliko je ona moja; a ne ljuti mi se. To je sve jer te volim.
Prelila sam, prelilo je. Krv vrela svega sedamnaest godina. Prelio je. Voljeli smo se iskreno, nježno. Voljeli smo se poljupcem u vlažnu jagodicu, u kap na nosu.
To je bio još jedan od onih momenata za koje se u sebi nadam da nas je neko krišom slikao ili crtao, ali na kraju se uvjek ispostavi da nije niko.

Voljeću te samo.

Poražena sam

Rekla sam: Tamara upomoć! a nisam zapravo rekla. Znate, kad god je tražim po hodnicima počnem da pjevam ko mi tebe uze Tamara, nesvjesno krajnje, po automatizmu nekom.
Osjećam se loše što postajem zavisna od Tamare, mislim ipak je to samo Tamara, oh bože...
ohh.. kako sam samo umorna.
Nije mi trebalo, toliko toga mi nije trebalo. Mislim da je ovo čak blaga bespomoćnost. Ponovo na početku. Došao je ponovo do nekog zaključka, iskopao je neki osjećaj iz malenih dana iz glave, ali... kako on priča o tome.. Pa, kako on priča o tome!!!
Konkavno sam tužna, paralizovana. Previše on postoji bez mene, a premalo ja bez njega. Ili mi se makar čini tako...
Težina ove ljubavi me ugnjetava, gazi metalnom cipelom. Previše toga što ne mogu da ponesem. Zadišem se. Izdahnem. Umorim.
Poražena sam. 

13./14. 12.

Pretvaranje. Maske. Tuđa lica. Nedostaci. Gubici. Nadanja.
Ljubav.
Sve se svodi na ljubav, i životne struje.
Ne opirati se.
Samo se ne opirati.

Priča o jagodi koja je htjela da postane višnja

Rečeno je tebi, nažalost

Nagriza mi dušu grubost tvojih riječi. Dugi redovi suza samo čekaju da krenu.
Kako možeš?
Smiješ jer ti je moja slabost dozvolila, ali kako možeš?

Eto, mislila sam da ću imati šta da kažem, ali izgleda nemam.
Eto, nadala sam se da ću imati snage to da kažem, ali,
izgleda nemam.

When the hurt is over 
maybe
maybe love will flow

Nedjelja naprijed, mjesec unazad

Bože, kako boliš. Kako boliš. Imam te, ali očigledno ne dovoljno (dugo?) da ovlada nad survavanjem niz ona crna sjećanja. Sjećanja kad te nisam imala, ni najmanje nisam. Oporavlja mi se duša, ova moja crna namučena duša, navoljena i željna, žedna ljubavi. Ova moja sirota duša, odležala je tešku bolest, i dalje se slabo kreće, i dalje joj treba dosta sunca u toku dana i mora da bježi sa hladnoće i pazi bešiku. Ova moja, malena, tvoja, duša.
Ttreba mi jedno nedjelju dana po slobodnoj procjeni nepomične pripijenosti uz tebe i čvrstog grljenja butinama, može i oko vrata čak ne bunim se. Čvrstog stiska butinama da budem sigurna da ne možeš da odeš, čvrstih dodira još čvršćih pogleda.
Nedjelju dana, nedjelju godina.

trinaesti a nije petak, mada kao da jeste

zamoran, zamoran život

još zamorniji grad

mada 

lijep

u pičku materinu lijep
već odavno
ni trena mlad

naporni, teški ljudi

traže previše 

premalo daju

ali lijepi

pakleno lijepi,

zastrašujuće živi
umiru u sopstvenom sjaju
nikad ga ne spoznajući

ali jebiga
sami su krivi

A ja sam živjela samo po pljuskovitim danima

Čudno je to. Kako ljudi samo dodju i odu u tvoj život. Čudna je ta perceptivna prolaznost, ta prohodnost života. U jednom trenutku neko može da ga zauzima čitavog, već u sledećem nestaje iz njega u potpunosti i ostavlja prostor nekom novom da ga zauzme, ali nikad na isti način.
Čudno je to sa prvim ljubavima. Kad ti neko prvi slomi srce, a ne sjećaš se više ni zašto. Nedostaješ mi Jeseni moja. Voljela sam ih posle tebe, volim ih, ali ti ćeš uvjek ostati prva. 

Ti stojiš ovde visok do tavanice

Boliš me Mihailo. Boliš me ljubavlju, boliš me ranama, boliš me svime što si i zaboravio da si uradio ili si makar težinu toga, a i onim što nisi.
Teška je ova ljubav Mihailo.
A opet, moj najveći strah je da ću prestati da te volim. Ne. Lažem. Moj najveći strah je da će moja zaljubljenost nestati. Jer prestati voljeti tebe, nemoguće je.
Uvjek crna misao da nisam rodjena kao neki ti rod da se uvjek pozivam na neku vezu sa tobom. Da i kad pukne, imam neku vezu sa tobom. Ovako, previše je nestalno.
Boliš me paranojama svega što je bilo, svega što bi moglo da bude. Boliš me ugrizom i opreznošću poljupca.
Naporna je ova ljubav Mihailo. A, opet: zar bi bila čista ljubav da nije krvavo zarađivana svakim danom sve više, nikad previše.
Boliš me, svuda me boliš, sudbino moja.

10.11.

Biti zaljubljen u tebe je jebeno dobar osjećaj. Možda je do zaljubljivanja, a ne do tebe baš; ali ja to ne bih znala. Mijenjam se brže nego što mogu sama da ispratim (ne dovoljno brzo da ti ne možeš da ispratiš), i i dalje stoji ta zaljubljenost, pronađoh je opet. Na svoju ogromnu radost, ona je i dalje tu. Djeluje i meni da je manja nego prije, ali to je zapravo samo moje odrastanje. Ne preklapa me više ljubav prema tebi, dorasla sam joj da je nosikam okolo.
Znaš, osjećam se kao da te potkradam pomalo. Kažeš ličim na tebe, kao što i tvoja sestra na njenog dragana. Tačno. Sve najbolje kradem od tebe, a tebi to ni ne smeta. Kažeš ti sam možda i bolje nego ti. Kažeš sad ti je jasno na šta sam pala.
Ne znam, zbunjuje me sve ovo pogubim se ponekad; pomalo; malo samo...Jedva čekam da vidim šta ću da postanem, A biće nešto dobro...
Ne zavisim od tebe možda i više nego što mi se dopada. Mada, nije loše. Priznajem. Ne bih se vratila na staro iako mi se više sviđalo. Ovo mi se bolje sviđa.
Pa, to bi bilo to. Dodaću nešto u post scriptumu kad se sjetim vjerovatno.
Ajde da vidimo što će to od nas da postane. I opstane. Nadam se.

Jer sjutra će danas postati juče, kao što je juče danas bilo sjutra

Uništićeš me. Tek sad to vidim, mada znam odavno već doduše. Gospode bože, pa ako me drugi po onome što vide osude kako te volim više od sebe, ne mogu da se ne zapitam: koliko ima toga što ne vide? Kao da već i vidljivo nije dovoljno.

Uništićeš me. A znaš, sama sam kriva. Sama sam kriva, jer ja istinski uživam dok me ti uništavaš. Mislila sam da sam se pomirila sa tim da si voljen više nego što me voliš, ali zapravo ja samo najiskrenije uživam dok me ti uništavaš. Jer, ljubav je apsolutan pojam. Ne voliš ljubavnika, ne možeš da voliš ljubav manje ili više, to jest. Ili makar volim time da se tješim. Mada, nadam se da je uistinu tako.

Molim te ne prestaj nikad da me voliš, Moje maleno srce to ne bi podnijelo baš najbolje.

P.S. Ja se ponekad
najiskrenije uplašim
svoje ljubavi prema tebi,
ali se nadam da se tebi makar ne dešava isto.

Vrane još nisu došle

Ubistvo s predumišljajem. Beznačajne. Potpuno beznačajno je sve što si ikad izgovorio. Ne postoji. Ubijeno. Mrtvo. Kao što ne postojim ni ja. Obožavam te, kaže. Ne želim da se ljutiš na mene, obožavam te; ali drugačije je. Govori, zna da reže, da amputira. Izgleda krivo: spuštenih kapaka. Mrtvo izgleda. Drugačije je. Drugačije je. Svaki tren svako sjećanje, beznačajno je sada. Ne postoji sada, lažno je. Dimi cigareta, ona ista prokleta, samo nova cigareta.
Dva mjeseca. Dva mjeseca živjela sam. Proživjela. Najbolja dva mjeseca života. Samo što to nije laž sad kada ja to kažem. Nestali su. Sagoreni su.
Amputirana mi je duša, odgrižena, a od šoka ja to još ni ne osjećam. Peče malo rana, peče rez, ali rupa još nije počela da izjeda. Da truli iznutra. Još nije ispunjena crvima i smrdljivim raspadnutim mesom. Još vrane nisu došle.
Ne dam. Neću. Ne mogu.
Budim se.
Ne mogu.
Probudiću se.
Upomoć...
Kad je ovo stiglo da se desi?
Gdje je meni dimni signal?!?

Upomoć. Vrištim, a ne čujem se. Bez glasa vrištim. U jecajima. Stomak mi propada u samog sebe, vakumira se u grabežu za dah. Implodiram. Nisam znala. Nisam znala koliko... koliko je loše, Koliko će da bude loše. Loše je. Jako je loše.
Sati dani godine. Vjekovi. Koliko može da traje?

17.10.

Imam neki grumen na duši, a imenovat ga ne znam pa me zajebao, znate. Zajebao, jer nemam predstave kako da joj pomognem. Stara je to duša, znate. Krhka. Ona koja voli da se prepušta, upada, upliće se kao klupko u sličnu joj dušu. Ostarala je od napora tolikog. Postala je meka, milozvučna. Postala je dodir donje usne, i pohotni zvuk trube; to je postala. Ostarala je sama sebe od želje za drugim vremenom. Dobila je to joj vrijeme, ali ne i srž mu, suštinu njegovu, znate. Melanholična je to duša. Izmučena. Ta duša je starica od duše, koja izgleda vrhunski za svoje godine. Ona sa ogromnim šeširima, srebrnim loknama, i dugim suknjama i sakoima. Ona koja je iskusila ljubav, okusila život. Proživjela, znate. Mogla je još, ali eto, jebiga. Odradila je to najbolje kako je mogla da ne zažali. To je jako važno, znate: ne žaliti. Žal je otrovna boljka.
Istanjila se. Istanjila se premnogo.
Hartija. Viski. Čet Bejker.

14.10.

Tromim korakom ulazi u stan. Spušta torbu, baca se ukućanima u zagrljaj ne odvajajući stopala od parketa. Uobičajena ruta: sledeći je frižider. Prilazi na vrhovima prstiju, njiše se. Priprema hleb, postavlja tanjir na njen čošak stola.  Prazan. Skoro prazan. Reže komadić salame, i sijeda za njen čošak stola. Ne pomjera se. -Skuvaj kafu. Ne pomjera se. -Idi jedi. Ne pomjera se. -Šta je sa tobom pobogu dijete?! Ne pomjera se. Sjedi za njenim čoškom stola. Ne pomjera se. -Uzmi da učiš. Ćuti. Sjedi. Čeka. Zna da će jednom morati da se pomjeri, ali zašto bi se ustajala prije nego što mora. Ne pomjera se.

Dug, prilično crn dan. Voli takve dane. Zna da ima pred sobom i dugačku noć. Za knjige, za misli, i one druge knjige koje se ne kupuju u avgustu zajedno sa priborom. One.

Stavio joj je ruku na unutrašnju stranu butine. Voli kada uradi to. Preznaja se. Ljubio ju je u stomak. Ne voli kada joj se dira stomak, ne voli svoj stomak, ali voljela je dok je ljubio u stomak. Gricne joj uvo. Pa je poljubi u vrat. Voli kad je ljubi u vrat. Njegova bivša je jednom rekla da je poljubac na prelaz između vrata i ramena izjava ljubavi. Ne njoj. Ne o njemu. Samo je to rekla. To što je baš ona to rekla je puka slučajnost. Mogao je bilo ko drugi to da kaže.

Opet su joj odlutale misli. Iz samoće pune dnevne sobe, i mraka pod svijetlošću ekrana fudbalske utakmice. 

Suza za nepravdom.

Satima u čekaonici.

Odustajem od slova.

Ja neću imati s kim ostati mlad ako svi ostarite, i ta će mi mladost teško pasti, a bit će ipak da ste vi u pravu.

Arsen Dedić, Ne daj se Ines

“If there is a God, He will have to beg my forgiveness.”

(A phrase that was carved on the walls of a concentration camp cell during WWII by a Jewish prisoner)

Kako je to voljeti pretjerano inteligentnog čovjeka

Pa, kako je voljeti pretjeranog inteligentnog čovjeka, ne znam ipak. Ponekad derište, ponekad starac. Ili... možda još bolje: uvjek derište, ponekad prezreo. Toliko da miriše na dunje. Na staro drvo i sredstvo protiv komaraca.
Kako je to voljeti uvjek derište, ponekad zrelo, prezreo. Naporno. Dovoljno. Voljeno.
On pita je li ikad mislila o tome kako da diše, je li mislila o tome kako da uzme dah. Ona se nasmiješi, uvuče dim, kaže 'astma'. Uvuče dim opet, kaže 'ti'. Nasmiješeni oboje.
Pričaju satima, minutima.. Decenijama čak. Svaki bol otklonjen je kad ga pogleda u čošak oka, ili mu nasloni glavu na rame. Počela je kiša. I dalje pričaju.
Kaže 'ajde da lutamo'. 'Ajde.' Opijeni mirisom grada, izmučenom mu jesenjom dušom. Vole se. Srećni su, a ni ne znaju da su srećni. Ne vjeruju. Previše je svijeta palo na misli za tih sedamnaest godina koje su se svele na mjesec. Ne vjeruje. Kaže 'šta ako smo mi srećni sad? možda i jesmo, konvencionalno utvrđene granice sreće su laž, šta je sreća zapravo'. Kaže da će se vjerovatno vratiti tome teretu kad pređe preko praga, svakom gramu toga tereta, ali zapravo neće. Nema vremena.
Previše grana, previše puteva. Previše želja, hirova, nedotaknutih emocija koje moraju biti dotaknute. Previše života pred njim.a...
Previše polovina od polovine do kraja puta. Uvjek očarani onome što je na dodir jagodice prsta. A nije dodirnuto.

Dobro je. Naporno, tragično. Ali dobro. 

Come on baby light my fire

Noć je. Kišna, posle nedjelju dana saunskih vrućina nad gradom. Dvadesetdrugi je avgust, četvrt je sata do četiri ujutru. Imam potrebu da napišem i tačno vrijeme, sebi da potvrdim na neki način, sebi da povjerujem. Kao da bi me sama slova slagala sjutra dan.
Dakle, noć je. Još malo do zore, dani se talože u noći sve brže, svjetlosti u mrakove.
Nošena vrelim, ljetnjim, talasima džeza uzavrela, podivljala ruka požude za tobom, se plete oko delikatnosti ljubavi. Čekamo zimu. Zajedno čekamo zimu i sve prljave bluzerske noći po zadimljenim pabovima uz godinama duge nizove poljubaca. A, možda i satima.
U noć dvadesetidrugog avgusta: u noć, zamalo zoru, ja te imam već... pa već petnaest dana. Skoro sam prestala da se budim i kopam po slojevima sebe da bih bila sigurna da nisam sanjala sve to.
Dame i gospodo porotnici, on je. Krajnost, Radost, On. I nije ovo nikakva priča, ni najmanje. Ovo je ispovjest. Meni stvarna dovoljno da nakon petnaest dana mogu da je sastavim na ovom 'parčetu papira'. Meni dovoljno stvarna, možda i više nego što mogu da apsorbujem i ne odbacim. A vama; šta je ova ispovijest vama osim jedno parče papira jedne bezlične, ili bolje anonimne duše. Kako je vama ovo stvarno? Pa možda je u tome i čar. Draž poznavanja nepoznate ličnosti bolje od bilo kojeg lica koje ona sreće svaki dan, ili koje makar sreće. U tome je istina.
U zamalo zoru dvadesetidrugog avgusta dviječetrnaeste, ja patim za njim. Moja duša žudi, moja koža priziva. Nedostaješ mi Radosti. Velika je praznina ovaj prostor koji ustupaš, a čemu ga tek ustupaš, eeh. Kauču. Filmu. Dukserici u koju zagrnjurim lice prije nego što legnem. Jastuku koji obrglim nogama dok pokušavam da zaspem, terući znojave butine jednu o drugu u velikim sparinama neprospavanih noći. Ne ostavljaj prazninu oko mene, dođi, ugrij me. Zapali me, ne bi ti bio ni prvi ni poslednji put.
Ljubav ispisana jezikom požude; gasim riječi polako jer su nemoćne pred crnilom noći, pa gasim i ovaj dan. Do nekog sledećeg nepodnošljivog željenja, M.

Tebi, džezu

16.avg.2014.

00:12

Iz čoška u čošak univerzuma razvučena

preko tebe

i kroz,

Krajnosti moja;

počivam ti samo na ivicama

usana,

kože,

oka.

Jer postojanje,

ono se sažima

samo unutar granica

nama poznatih prostora.

Prije i(li) posle

je zaboravilo značenje

te nemušte riječi 

sreća.

Na kojem si to preklapanju kazaljki ostao zagljavljen?

Radosti. Moja Radosti. Jedina moja radosti.
Između svega i ničega, rastržena, lomljena mjesecima, moja duša drhti od nevjerice da je dobila sve. A molila se, molila se svakim svojim atomom da konačno bude ili to sve, ili to ništa sa kojim se čak pomirila. Ali bilo je sve. Ipak je bilo sve. I ona je prestravljena, ne vjeruje ničemu više, pa ni sebi samoj.
Iz ogromnog prašnjavog roja konačno je iskoračila tebi u zagrljaj. I sad ne vjeruje. Nema snage da vjeruje, zazire od pogleda u svijetlo, posle vječnosti širom zatvorenih očiju.
Radosti. Strepi moja duša Radosti.
Ne može više sebi da priušti greške, sad kad te zaista ima. Sad kad te konačno ima.
Plete niti želja, ispleta ih u nadanja, u planove čak ako se usudi. Sjebe ponekad, preskoči konac, požuri, napravi jebeni haos, neraspletivi džumbus. Ne smije sebi da priušti da te izgubi. Jebeno ne smije.
Čuješ li me? Čuješ li me Mihailo?
Na kojem si to preklapanju kazaljki ostao zagljavljen?
Voljen si Mihailo,

Previše radosti, previše ljubavi da bi tvoje kosti to mogle da po:d:nesu.

I ostale iluzije o postojanju

Gubimo se u prazninama koje zovemo domom.
Vjerujemo da nešto značimo. Ali šta je značenje nekom ko u isto to vjeruje...
Jedna ledena kišna kap
u pljusku
I ostale iluzije postojanja.

Toliko ljudi a niko dovoljan.
Tolika usamljenost a toliko ljudi.

Svašta je bio

Gomila kostiju oko pluća, srca i oka;

Karirana košulja okačena o njih;

Ljubav;

Ljubavnik mojih misli čak,

jer to nikako nije isto.

Zagrljaj i zagrljeni;

Svašta je bio.

Cigareta,

I koščati vretenasti prsti koji je krive

s namjerom da izgleda privlačnije.

Budala.

(A izgledao je..)
I par iglica na obrazu,
s titulom četnika;
I dlan koji miluje.

Svašta je bio.

U polumraku pred ponoć,

ušuškan(i) između kamenog zida i drvenih vrata,

i dima te čuvene

nakrivljene cigarete,

kojoj je zapalo da proživi između njegovih prstiju,

kurva prokleta.

Svašta je bio.

I usne 

mesnate,

na klik jezika od zakržljalog nosa

koji samo što ne pukne pod crnim okvirima

dva oka koja traže pređašnju sreću u onome ispred njih,
zakopanu preduboko izgleda
čak i za taj pogled;

I te usne što nadmeno izdišu

mješavinu magle i dima duvana,

praćenu pogledima 

čežnje, 

i sudarom komplemetarnih energija;

I požudni čin
presvučen slojem kože;

Svašta je bio.

A voljele su nas ulice noćas;

kunem vam se voljele su nas.

I tražile su nam utjehu noćas

musave,

i uplakane.

I pokušale su da nas sa:čuvaju noćas;

Zar ne vidiš da su pokušavale?

Dok se grad

ogleda u samoći

jedne ljetnje kiše

i asfalta kojeg je ostavila bez daha...

I eto,

iskliznula mi je misao.

Ti si moj trenutak

koji traje godinama,

možda čak i mjesecima.

i moj osmijeh;

I onaj prasak između 

njegovog sudara sa tvojim.

I blud;

I žudnja.

Moja Radost;

Jedina.

Ti si moja tišina, 

i ona moja šutnja koja traje

dugo,

predugo i za jedno čekanje;

Moj zagrljaj,

i ljubav,

I grozničava čežnja;

i slutnja;

To si mi.

I kunem ti se

nikad nisi ljepši bio 

nikome

no meni noćas,

Naslonjen kostima na zid

višiš

sa cigaretom

i kariranom košuljom;

I kunem ti se

nikad niko

nije imao veću želju da te zagrli

no ja

dok sam treptala 

između tvojih osmijeha

i pogleda na dolje,

I držala dah.

I stvarno je grmjelo, vidiš li?

..but nice try

Ja sam
ona magla
koju reže tvoj bariton
šapatom.
I ona grmljavina sa pljuskom
koja je zarobila misao
o tome šta si tek sposoban sa poljupcem.
Ja sam ona pjesma
koja se survava na tebe
dok pokušavaš da je preboliš.
Ja sam ono izdisanje tebe
koje se guši u sebi samom.
Ja sam samo pokušaji pisanja poezije
posle tebe.
Ja sam
uzaludno
neprestano
traženje
i nenalaženje.
Traženje i nenalaženje
savršene
ili makar prikladne definicije zagrljaja.
Ja sam ona klupa
koja nas je krila preksinoć
od pogleda farova
i ježa zvanog Brajan
iako bi mu više odgovaralo ime Herbert.
Ja sam izgužvani prospekt
koji je počeo svoj život u pozorištu
i završio u kontejneru.
Ja sam zagrljaj
zamijenjen dodirom nadlaktica
pri češkanju ruke.
Ja sam poslednji stisak
iskrenog stalomijedotebe
u hodniku
i podsvjesno mirenje sa sudbinom.
Ja sam mjesecima zgužvana duša
posle prve neprijatne tišine
i nedozvoljavanje iste
mjesecima kasnije.
Ja sam jedno
blistavo
tragikomično
loptasto
katapultirano nedostajanje
i voljenje tebe.
Ja sam idiot
koji traži
da ga ponovo zaljubiš u tebe
a on će te vrlo rado
ponovo zaljubiti u sebe.
Ja sam sazuta čizma
i legendica
'ajde' i 'ajmo'
samo jer si ti tako rekao.
Ja sam
spontani pobačaj nas.
Ja sam pokretna slika stopala na stopalima
koja se kreću
uz sočne
zrele zvuke džeza.
Ja sam noć koja je na korak do apsolutnosti
jer plače za zaljubljenošću
i dan koji je na korak do poljupca
a izdužuje hod
jer uživa apsolutnost.
Ja sam zagrljaj na kauču
smijeh u dahovima između plača
i ona
ona držanja za ruku.
Ja sam tvoja prva ljubav
(samo ti to još ne znaš)
koji si uživao čast
da mi budeš isto.
Ja sam tvoj Alex Turner
možda
možda i budem.
Ti si možda
vrlo vjerovatno
moja Vera Pavladoljska.
Ja sam imanje
i nemanje tebe
a posebno sve ono između
i pokušaji oporavljanja od toga.
Ja sam besprekorno poznavanje
tvoga ukusa
disanja
tvojih pokreta
oblika tvog nosa
okvira tvojih naočara
i onoga iza njih.
Ja sam obožavanje tvog nonšalantnog davanja ritma telefonom
koji je zapravo cigla
i laži u kojoj živiš da nemaš dobar glas
Jer znaš,
ja sam i život u kome ne postoji neko sa više sluha
i seksipilnog baršuna u glasu
a da manje vidi postojanje istog.
Ja sam nemogućnost
i neumijeće
oguglana zatucana neznavenost
izdisanja tebe.
Ja sam jedno blistavo
komično
loptasto
čupavo
katapultirano voljenje
i udisanje tebe.
Samo čaura ostataka
i ostajanja u tebi.
Samo si još uspomena na sebe.
Samo smo
možda
konačno ostavljeni u poslednjoj tački ovih
nanizanih rečenica
o jednom voljenju tebe
Radosti moja.

Biće, bićeš, bićemo

Zatvori oči. Nježno. Tako. Sad zamisli. Uhvati za rub prvu misao koja ti pada na pamet, i zadrži je. Zamisli momenat sudara pljuska sa asfaltom. Zamisli ga. Vidiš li svaku kap kako gine u njegovom zagrljaju, vidiš li ih? Pa pogledaj. Ne zamišljaš dobro, zamisli, gledaj. Vidiš li svaku kap kako se prelomi u pogledu neba dok trči u smrt, vidiš li svaku kap kako se ne osvrće? Možeš li da osjetiš njihov miris? Ne, onda i dalje ne zamišljaš dobro. Prestani da terorišeš te kapke, pusti ih da odmore idiote. Pomiluj oko, spusti kapak nježno i ostavi ga da miruje. Znam da se smiješ, drhti ti trepavica. Vidim ti osmijeh u očima. Tako. Pa neka su zatvorene, mirišeš na smijeh. Začepi već jednom, odvlačiš sam sebi pažnju riječima. Zamišljaš li? I bolje ti je. Osjećaš li kapi, zumirane, kako ti ti dotaknu kožu i raspuknu se. Ne pitam te. Ćuti. Osjećaš li... Ma jebeš ovo, nastavićemo drugi put.  

U tihom izgaranju

Velika težina mi je legla na pluća. Proteže se, pucka koščatno kao da već nemam dovoljno problema sa probijanjem puta kroz arterije. Boli me. Duša me boli. Dah me boli. Nedostajanje nekoga koga još nisam upoznala me boli.
Ponekad, kada dođe ovakav dan, osjetim se kao da mi se neko prikrao u toku noći i ukrao mi sreću. Pritom čak i čineći da je zaboravim, mada to ne toliko često. Obično znam koja mi radost fali.
Ali proći će. Proći će i ovaj dan, odnijeće teret sa sobom. Uvjek tako bude.
Proći će i donijeće ljeto duši mi. Makar duši.

xx.fm

Smrt.

Život.

Smisao.

Vazduh.

Pogled.

Svijet.

Pakao.

Radost.

To si mi.

Stanovnik Zemlje

Koračam ivicama razuma.
Šizofrenični obrisi dana, srećne svjetlosti. I unesrećene noći pod sopstvenim otiračem. Takvi obrisi dana.
Život mi se pretvara u jedan veliki uzdah, posvećen svemu pomalo, najviše tebi. Tebi kome pišem, sebi kojoj pišem, njemu kome pišem, i nikoga od svih nas, nikoga ne poznajem potpuno.
U kružnim neuspjesima smisla, besmisleno i konačno bježim tako što ostajem.
Vene mi nabubre od želje da se oslobode, a ni one ne shvataju da su same sebi lanci.
Ista šaka koja udara o hiljadu stolova i njen isti dlan izgreban iznutra.

Odoh da udahnem malo, da porežem pluća.

23.5.2014.

Ispada mi inspiracija kroz oči. Riječi su mi oguglale, ostarale. Zaboravljaju same sebe pa se ponavljaju. Možda mi je život gladan. Možda treba da ga pothranim da bi mi misao bila u miru sama sa sobom. Pokušaću. Pokušavam. Ne uspijevam. Gušim li se u pokušajima ili neuspijevanju, ne znam. U čvor sopstvenih misli zapetljavam se sve više. Toliko toga želim da kažem, a nešto mi se ne da. Nemam daha, nemam slova. Pokušavam. Pokušaću. Već sjutra, obećavam, pokušaću.

20.5.2014.

Zaglušujući pulsevi koji mi iznutra udaraju o lobanju. Bum. Bum. Bum. Suvo drvenasto kucanje u tvrdo. Akordi gitare koji je miluju spolja. Vlažni topli udarci.
Cijepa mi se čelo na pola.

“Piglet sidled up to Pooh from behind. "Pooh?" he whispered. "Yes, Piglet?" "Nothing," said Piglet, taking Pooh's hand. "I just wanted to be sure of you.”

Čitam sopstvene priče o prošloj sadašnjosti vanvremenskih voljenja.
Najveću ljubav koju je ikad iko nekome mogao da da, neka tamo ja sam dala, nekom tamo tebi. Najljepše uzvraćanje ljubavi koje je ikad iko nekome mogao da da, neki tamo ti si dao, nekoj tamo meni.
Gorim vatrom koja i mene samu proždire. Pretvaraš se u pepeo sjećanja protiv moje volje. Gori. Peče. Ne mogu. Borim se. Udišem poslednje ogorele fragmente bjeline, da spasim dušu koja je ostala, i gleda kroz njih. Natapaju se crvenom, glogoljavo mi se kotrljaju uz vene, nagrizajući ih iznutra.
Nama je vrijeme, izgleda, stajalo predugo.

No buses

Grlim ovu rupu u plućima, da mi bude lakše. Ljušte mi se zakržljale, osušene ivice. Crno olovo kapa iz nje, guši me, dok mi teške kapi padaju na dah i poklapaju ga. Povlače niz ambis crnim, vlažnim kandžama koje mi klize niz istruljeno grotlo. Provirim ponekad iz ove cijevi da vidim nebo.
Više ne mogu ni da nađem riječi koje nisu tijesne za moj pogled tebi. Klizim u sve uže i dublje slojeve jastuka, pritiskam ćebetom grudni koš svakim atomom iznurene snage koji mi je preostao, da spriječim ovaj grumen olova da se izliva.

Limbo 24.4.

Crni rojevi koji se stvaraju niodkuda i udaraju mi u Misao. Ukopavam se sve dublje ali uspijevaju da me ruše. Kako? Šta radim pogrešno. Ne znam. Prestani. Prestani odmah! Rekla sam da prestaneš jebote! Jedan jak bljesak, i vidim. Napukla mi je Misao. Drobi se, iscrtava samu sebe linijama iza kojih čuči eho ambisa. Gubim se u zaglušujućoj tišini natprirodne buke, po ko zna koji put. Komadi mojih očiju se lome ovim pravilno iscrtanim linijama, koje krvare dubine niz lice. Dva pokreta, kapavični gutljaji, jedna riječ, i svi otrovi u grotlu mojih nozdrva i prstiju eksplodiraju, trepavično se rasprskujući u otvoren prostor koji me obavija, da se zamrznu u sekundi u vazduhu. Bujica novih rojeva da spere fleke prošlih. Neki višci riječi.

Fireside

Neke suve riječi bačene u prazno. Ja tebe da zaboravim, ignorišem? Šta je ovim ljudima?! Za samo jedan zagrljaj sve bih ti oprostila, radosti moja. Moja prva istinska radosti. Moja čista, iskrena ljubavi. Moram da napregnem misao da bih je oblikovala čak i u poljubac sa tobom. Ti nisi moj poljubac, ti si moj zagrljaj. Misao mi se sama pretače i oblikuje sliku vremena rasutog po uskom prostoru između četiri zida koji pucaju pod težinom čitavog svijeta koji je stao unutra. Ležiš pored mene i šapućeš pjesme. Sati nas miluju odjecima tišine u muzici. Grliš me od svijeta toliko da je vječnost je ljubomorna na mene. A zidovi se drobe...

Dan na Vudstoku

Miris modrog sunčanog zraka na svježem zelenilu, osmijesi koji pucaju iz pogleda stotina ljudi, pa i ove male grupice. Opusti se, bez žurbe. Stižemo u pravi čas na život.

Vidjeh jednog čovjeka, tatinog mi poznanika prije neki dan. Glumac inače. Šetao je bulevarom, onda posle pet kada nema auta. Išao je na partiju bilijara sa nekim prijateljem, i na dvijetri ture piva. Kapalo je uživanje sa njega, čisto, trajno, svježe, vječno. Živio je. Nije se zaustavio dugo, ali... taj miris... Boemstvo je sijalo iz njega, blještavo. Fascinatno blještavo. U polu osvijetljenoj žutoj ulici, mirisala je aprilska jesen.

Samo umjetnost može da preporodi čovjeka tako. Namirisah to opet danas. Progutao me taj osjećaj. Na onoj travi, jedno divno plavo stvorenje me nahranilo njenom energijom. Pričala je o filmu, o muzici, o knjigama. I dalje mi je njen iskreni vedri osmijeh pred očima. Taj osmijeh... taj osmijeh  je vječan. Svako ko se ikad iz očiju nasmijao smijao se po ugledu na njega. Sve mi se čini mogućim. Znam tačno ko, i kakav ko želim da budem.

U mraku uske terase, otvoren svod, raširen. Gledao me u pravo u oči. Ležala sam preko vazduha, obasjana, a svježina me kupala. Meka plava muzika svira u pozadini. Lebdim kroz ovaj dan, ovu divnu noć. Život je ljubav. Svaki problem se danas sam raspleo. 

Mogla bih svaki dan ovako.

Hvala.

Jedino je nedostajalo pjevušenje riot vana tu odmah pored mene.

Ostalo je nešto i()za nas

Kestenove. Oči boje suvog lista. Mogla bih da utonem u njih i plivam dok me ne izbace na obalu, da ih molim da me puste da zaplivam ponovo. Slušala sam opijeno njihov žamor dok su mi pričale, topila se, ćutala, izgrađivala se ponovo, čisto da se ne izgubila potpuno u njima. Da bih mogla da im odgovorim s vremena na vrijeme iz neprostorne daljine. Jeste, opijajuće, da, tako bih ih opisala. Biti dijete, kako li je to? Zaboravila sam. Živjela u konstantom zaboravu dok me nisu podsjetile, dok se nisu poigravale sa mnom valjajući se goredoljelijevodesno, izbjegavajući, tražeći. A onda su zaplesale sa mnom. Dozvolila sam im da mi dozvole da se obmanem. Jer, niko i ništa nije u stanju da te obmane kao ti sebe samog. Ili možda, ponekad ako dozvoliš, nimalo namjerno (lažem, možda malo) ritam pogleda konačno datog. U njemu se ogleda toliko toga vidljivog samo na tren, prekratko da pogledaš, a dovoljno da vidiš, da želiš, možda i imaš, ali samo ako si svjestan uskorog nemanja. Okusim pogled, zaronim u njega na treptaj. I plačem, progutalo me ponovo izgladnjelo dijete u meni. Okusila sam ga. Oplovila. Bio je ukusa sazvježđa. Navukoh se na nebo, sasvim slučajno. Pamtiće me mislila sam, navukoše se i one na mene mislila sam. Jednom ogledana u očima zvijezda, bijah nepovratno razmažena. Zaboravih koliko sam malena pri njemu, zašto bi ono mene pamtilo. Bljesak osmijeha u očima na pomen imena rekoše mi, povjerovah im iako sam znala da me lažu. Oh, zabludo, koja li si u nizu? A po čemu će mene da pamte zabludo? Budi nježna, nježnija još malo....

Andreju.

Hvala ti, kišo.

 Crnilo neba presvučeno oblakom; nekom sumračastom rozom bojom oblaka, iako je četiri ujutru. Obasjano blicevima. Pozadinska buka groma u prolomu. Ritmično šaputanje mekog neba, diskretna a trajna pozadinska muzika primijećena tek u vriscima tišine. Ušuškalo me ovo nebo, voljelo me kao što me niko nikad nije volio, a voljela sam i ja njega. Drma me deja vu koji traje koliko i galop kapi kroz vazduh, sivo, mrko dnevno nebo sa teškim mirisom čekane jesenje kiše. Neki novembar. Decembar možda. Blic neviđenog crvenog kišobrana u magličastim bojama. Stalna struja nasumičnih euforičnih talasa topline guta me od prstiju ka plućima. Ako zatvorim oči mogu da udahnem onaj mokri gusti vazduh. Povremeno me trgne grom iz ove lucidne obuzetosti poznojesenjim sivilom nedogađanja. Prisjećam se svega a nemam čega da se sjetim. Čujem njenu bezvremenost kako šuška, miluje mi kapke. U sledećem životu biću kiša..

I said maybeee, youre gonna be the one that saveeess mee.mp3

Naslonila sam pogled na tebe, i zagrlila tvoje rame mojim. Glavu sam ti uklopila u vrat. Umjesto ugriza, pogledi su nam ćutali sreću tog usko podijeljenog sata. Iako ti nikad nisam to rekla ozbiljno, ti isijavaš sigurnost da znaš koliko te volim. A u pogledu mogu da ti namirišem sebe. Baršun tvog glasa me preklapao bluz rokom i bacao u četvrtu dimenziju jednosmjerne svijesti. Stiskam tvoj dlan. Ništa nismo rekli, a rekli smo sve. Čvrsti dodir obrgljenih zapetljanih ruku ne može da se preraste. Prevazišli smo sve i prije nego što smo počeli, a ni do poljupca nećemo stići. Tvoja pojava me hrani, a ja postajem sve teži zavisnik o njoj. Što te više imam, to me manje izgara želja za istim.

Suvišno mi je da ti posvećujem bilo šta za šta imam dokaz, već sam ti posvetila toliko pogleda...

500 sati ljeta

 Dan navučen na lanac, zavezan čvorom. Neke male radosti koje mi prekrivaju oči dlanovima, dok čujem eho sopstvenog smijeha kako se prolama iz njih. Dlanovi su im obojani slikama doline, sunca na kosi čiji se zraci prolamaju u krugovima pred sumračastom pozadinom neba. Poneko mijenjanje perspektive. Vreli podnevni dječiji poljupci sa povremenim zumom na odjekujuće osmijehe malenih bijelih pločica. Pogodi ko je? Ne vidim te... Ključajuća sreća u glasovima prelivanim u daljinu koja podrhtava. Toplota. Golicam ih trepavicama pa povremeno rašire prste, a između uveličanih treptaja u usporenom snimku, truli miris realnosti galopira do mene propraćen lelujavim slikama koje kasne nekoliko sekundi. Proguta me taj miris dimnim čeljustima, obmota se oko mene gušeći me, stežući sirovim mesom koje se raspada toliko da mu otpadaju čitavi komadi, i gube se u crnilu slike koja se obavila oko nas. Ubrzani otkcaji na misao. Epileptični ritam ramova crnobijele rolne. Bljeskovi beonjače. Prelama me na pola. I povlači na dno. Film se preklapa sa krajeva. Ostaje samo okrugla rupa na sredini ekrana koji čeka da bude progutana. Fin.
Osjetim zrake sunca među sklopljenim prstima pred očima...