Koračam ivicama razuma.
Šizofrenični obrisi dana, srećne svjetlosti. I unesrećene noći pod sopstvenim otiračem. Takvi obrisi dana.
Život mi se pretvara u jedan veliki uzdah, posvećen svemu pomalo, najviše tebi. Tebi kome pišem, sebi kojoj pišem, njemu kome pišem, i nikoga od svih nas, nikoga ne poznajem potpuno.
U kružnim neuspjesima smisla, besmisleno i konačno bježim tako što ostajem.
Vene mi nabubre od želje da se oslobode, a ni one ne shvataju da su same sebi lanci.
Ista šaka koja udara o hiljadu stolova i njen isti dlan izgreban iznutra.
Odoh da udahnem malo, da porežem pluća.
Šizofrenični obrisi dana, srećne svjetlosti. I unesrećene noći pod sopstvenim otiračem. Takvi obrisi dana.
Život mi se pretvara u jedan veliki uzdah, posvećen svemu pomalo, najviše tebi. Tebi kome pišem, sebi kojoj pišem, njemu kome pišem, i nikoga od svih nas, nikoga ne poznajem potpuno.
U kružnim neuspjesima smisla, besmisleno i konačno bježim tako što ostajem.
Vene mi nabubre od želje da se oslobode, a ni one ne shvataju da su same sebi lanci.
Ista šaka koja udara o hiljadu stolova i njen isti dlan izgreban iznutra.
Odoh da udahnem malo, da porežem pluća.
No comments:
Post a Comment