Nedjelja naprijed, mjesec unazad

Bože, kako boliš. Kako boliš. Imam te, ali očigledno ne dovoljno (dugo?) da ovlada nad survavanjem niz ona crna sjećanja. Sjećanja kad te nisam imala, ni najmanje nisam. Oporavlja mi se duša, ova moja crna namučena duša, navoljena i željna, žedna ljubavi. Ova moja sirota duša, odležala je tešku bolest, i dalje se slabo kreće, i dalje joj treba dosta sunca u toku dana i mora da bježi sa hladnoće i pazi bešiku. Ova moja, malena, tvoja, duša.
Ttreba mi jedno nedjelju dana po slobodnoj procjeni nepomične pripijenosti uz tebe i čvrstog grljenja butinama, može i oko vrata čak ne bunim se. Čvrstog stiska butinama da budem sigurna da ne možeš da odeš, čvrstih dodira još čvršćih pogleda.
Nedjelju dana, nedjelju godina.

trinaesti a nije petak, mada kao da jeste

zamoran, zamoran život

još zamorniji grad

mada 

lijep

u pičku materinu lijep
već odavno
ni trena mlad

naporni, teški ljudi

traže previše 

premalo daju

ali lijepi

pakleno lijepi,

zastrašujuće živi
umiru u sopstvenom sjaju
nikad ga ne spoznajući

ali jebiga
sami su krivi

A ja sam živjela samo po pljuskovitim danima

Čudno je to. Kako ljudi samo dodju i odu u tvoj život. Čudna je ta perceptivna prolaznost, ta prohodnost života. U jednom trenutku neko može da ga zauzima čitavog, već u sledećem nestaje iz njega u potpunosti i ostavlja prostor nekom novom da ga zauzme, ali nikad na isti način.
Čudno je to sa prvim ljubavima. Kad ti neko prvi slomi srce, a ne sjećaš se više ni zašto. Nedostaješ mi Jeseni moja. Voljela sam ih posle tebe, volim ih, ali ti ćeš uvjek ostati prva. 

Ti stojiš ovde visok do tavanice

Boliš me Mihailo. Boliš me ljubavlju, boliš me ranama, boliš me svime što si i zaboravio da si uradio ili si makar težinu toga, a i onim što nisi.
Teška je ova ljubav Mihailo.
A opet, moj najveći strah je da ću prestati da te volim. Ne. Lažem. Moj najveći strah je da će moja zaljubljenost nestati. Jer prestati voljeti tebe, nemoguće je.
Uvjek crna misao da nisam rodjena kao neki ti rod da se uvjek pozivam na neku vezu sa tobom. Da i kad pukne, imam neku vezu sa tobom. Ovako, previše je nestalno.
Boliš me paranojama svega što je bilo, svega što bi moglo da bude. Boliš me ugrizom i opreznošću poljupca.
Naporna je ova ljubav Mihailo. A, opet: zar bi bila čista ljubav da nije krvavo zarađivana svakim danom sve više, nikad previše.
Boliš me, svuda me boliš, sudbino moja.

10.11.

Biti zaljubljen u tebe je jebeno dobar osjećaj. Možda je do zaljubljivanja, a ne do tebe baš; ali ja to ne bih znala. Mijenjam se brže nego što mogu sama da ispratim (ne dovoljno brzo da ti ne možeš da ispratiš), i i dalje stoji ta zaljubljenost, pronađoh je opet. Na svoju ogromnu radost, ona je i dalje tu. Djeluje i meni da je manja nego prije, ali to je zapravo samo moje odrastanje. Ne preklapa me više ljubav prema tebi, dorasla sam joj da je nosikam okolo.
Znaš, osjećam se kao da te potkradam pomalo. Kažeš ličim na tebe, kao što i tvoja sestra na njenog dragana. Tačno. Sve najbolje kradem od tebe, a tebi to ni ne smeta. Kažeš ti sam možda i bolje nego ti. Kažeš sad ti je jasno na šta sam pala.
Ne znam, zbunjuje me sve ovo pogubim se ponekad; pomalo; malo samo...Jedva čekam da vidim šta ću da postanem, A biće nešto dobro...
Ne zavisim od tebe možda i više nego što mi se dopada. Mada, nije loše. Priznajem. Ne bih se vratila na staro iako mi se više sviđalo. Ovo mi se bolje sviđa.
Pa, to bi bilo to. Dodaću nešto u post scriptumu kad se sjetim vjerovatno.
Ajde da vidimo što će to od nas da postane. I opstane. Nadam se.