26. feb

Ne odlučuješ ti o normalnosti mog ponašanja, možeš da pričaš il da ne pričaš sa mnom. Rekla mi je da zapisujem sve što me peče i probada pa evo mene kako to i činim. Čemu ovo, Mihailo
? Boli li te moja duša dok ovo izgovaraš?

Ostavila sam predivan portret Sonje na papiru danas. Olovkom pisana riječ mami više nego kucan tekst. Vraća te nazad, vuče da je namirišeš i dodirneš.

Mislila sam da sam te izgubila danas. Kao da je neko drugi progovarao iz tebe. To jest, iz tvojih poruka, što nadam se, objašnjava uopšte mogućnost tvojih rečenica. U prethodnih par dana se osjećam ružnom oko tebe. Neprijatno, s nepotrebnošću da budem tu. Grlim te uglavnom da bih sakrila lice ispod tvojih ključnih kostiju, ne zbog samog zagrljaja.

Čini mi se skoro kako osjećam dlačice dok rastu. Kao da ih čujem, napipavam. Velike vatre koje niču preko lica, u čoškovima usana. Osjećam kožu kako mi se ljušti, fleke kako niču. Vidim sebe kako je gulim, i kako se rađam nova ispod nje.

Dvadesetprvi

Gledala me oštro prodornim danas-plavim očima. Jedan pogled, samo jedno glatko sučeljenje zenica i već imam čitavo poglavlje u glavi. Za narušavanjem tišine nema potrebe.

Ti si bila moje sve. A šta sam sad? Sad si.. drugar. 

Kaže trebalo je da shvatiš da ti se inatim. Poznaješ me toliko. Kaže najbolniji i vjerovatno najbolji poljubac ikad. Ima nekog slatkastog otrova romantike u boli. Još jedan oktobar. A treba da budem samo zahvalna i ništa više. Prijeko potrebno podsjećanje na zakorele rđave lance kojima smo vezani, na sav haos i sve katastrofe koje bi pratile njhovo kidanje. Na enormnost tih haosa i katastrofa u odnosu na ovo što sad nazivamo njihovim imenom. Na ovo što se usuđujemo da nazivamo trpeljivošću, dok je uistinu privilegija, i užitak. Na ovo što je čista, nezagađena, duboka emocija, i psihotična ljubav.

"That time you confused a lesson for a soulmate." reče jednom San Hempton. Strašno zar ne. Zastane srce na tren, zar ne. Meni makar zastane. Sama pomisao me čini nervoznom, fobična crna pomisao. The biggest of them all. The Dillemma.

9. feb

Šest mjeseci, i dva dana. Svakog dana, za tih šest mjeseci i dva dana, ja sam te voljela više, i mrzjela više. I na današnji dan, moja mržnja je vjerovatno dostigla vrhunac, ali ljubav, nažalost, ni približno. Pored svih trzanja, cimanja, vuče za kosu, dušu i nos, mislim da je nemoguće mrzjeti te više no što te ja danas mrzim. Posle svakog slamanja srce, posle svakog napada i udara panike. Posle svakog tvog preispitivanja i preispitivanje tebe zbog istog. Posle svake namjerne i slučajne uvrede. Posle svakodnevnih manipulacija. Posle svega toga i mnogo ostalog, ja te danas strastveno, dubinski, najiskrenije prezirem. Šteta što te ne volim samo toliko. Šteta što ne mogu da te ostavim tek tako. 

Nema par dana, shvatila sam da mogu bez tebe. Da mogu, ne bih nestala, mogla bih. Ali čemu to onda? Vječite dileme oko toga mogu li ili ne mogu, oko toga kako bih mogla, i koliko. Na samo jedan dan, sat čak, da mi je da zaboravim da postojiš pa da me podsjete kasnije. Dileme oko toga je li vrijedno ili nije, a uvjek je dovoljna samo jedna noć da kristalno jasno vjerujem da jeste. Samo jedna noć. I šta se onda desi? Pretpostavljam da se bojim da ti proživljavaš slične dileme svaki dan, pa mi nije dovoljna najiskrenija izjava ljubavi da me drži duže od šest sati. Ako je to istina kako odustaješ od mene tako često i tako lako? Kako smiješ onda da od mene tražiš da ne odustajem? Kad bi neko samo mogao da me spasi iz ovoga. Kad bih nekako mogla manje, manje da volim, pa da me i nije toliko briga. Pa da mi bude lakše. Mrzim te.