Hvala ti, kišo.

 Crnilo neba presvučeno oblakom; nekom sumračastom rozom bojom oblaka, iako je četiri ujutru. Obasjano blicevima. Pozadinska buka groma u prolomu. Ritmično šaputanje mekog neba, diskretna a trajna pozadinska muzika primijećena tek u vriscima tišine. Ušuškalo me ovo nebo, voljelo me kao što me niko nikad nije volio, a voljela sam i ja njega. Drma me deja vu koji traje koliko i galop kapi kroz vazduh, sivo, mrko dnevno nebo sa teškim mirisom čekane jesenje kiše. Neki novembar. Decembar možda. Blic neviđenog crvenog kišobrana u magličastim bojama. Stalna struja nasumičnih euforičnih talasa topline guta me od prstiju ka plućima. Ako zatvorim oči mogu da udahnem onaj mokri gusti vazduh. Povremeno me trgne grom iz ove lucidne obuzetosti poznojesenjim sivilom nedogađanja. Prisjećam se svega a nemam čega da se sjetim. Čujem njenu bezvremenost kako šuška, miluje mi kapke. U sledećem životu biću kiša..

I said maybeee, youre gonna be the one that saveeess mee.mp3

Naslonila sam pogled na tebe, i zagrlila tvoje rame mojim. Glavu sam ti uklopila u vrat. Umjesto ugriza, pogledi su nam ćutali sreću tog usko podijeljenog sata. Iako ti nikad nisam to rekla ozbiljno, ti isijavaš sigurnost da znaš koliko te volim. A u pogledu mogu da ti namirišem sebe. Baršun tvog glasa me preklapao bluz rokom i bacao u četvrtu dimenziju jednosmjerne svijesti. Stiskam tvoj dlan. Ništa nismo rekli, a rekli smo sve. Čvrsti dodir obrgljenih zapetljanih ruku ne može da se preraste. Prevazišli smo sve i prije nego što smo počeli, a ni do poljupca nećemo stići. Tvoja pojava me hrani, a ja postajem sve teži zavisnik o njoj. Što te više imam, to me manje izgara želja za istim.

Suvišno mi je da ti posvećujem bilo šta za šta imam dokaz, već sam ti posvetila toliko pogleda...

500 sati ljeta

 Dan navučen na lanac, zavezan čvorom. Neke male radosti koje mi prekrivaju oči dlanovima, dok čujem eho sopstvenog smijeha kako se prolama iz njih. Dlanovi su im obojani slikama doline, sunca na kosi čiji se zraci prolamaju u krugovima pred sumračastom pozadinom neba. Poneko mijenjanje perspektive. Vreli podnevni dječiji poljupci sa povremenim zumom na odjekujuće osmijehe malenih bijelih pločica. Pogodi ko je? Ne vidim te... Ključajuća sreća u glasovima prelivanim u daljinu koja podrhtava. Toplota. Golicam ih trepavicama pa povremeno rašire prste, a između uveličanih treptaja u usporenom snimku, truli miris realnosti galopira do mene propraćen lelujavim slikama koje kasne nekoliko sekundi. Proguta me taj miris dimnim čeljustima, obmota se oko mene gušeći me, stežući sirovim mesom koje se raspada toliko da mu otpadaju čitavi komadi, i gube se u crnilu slike koja se obavila oko nas. Ubrzani otkcaji na misao. Epileptični ritam ramova crnobijele rolne. Bljeskovi beonjače. Prelama me na pola. I povlači na dno. Film se preklapa sa krajeva. Ostaje samo okrugla rupa na sredini ekrana koji čeka da bude progutana. Fin.
Osjetim zrake sunca među sklopljenim prstima pred očima...