Jer sjutra će danas postati juče, kao što je juče danas bilo sjutra

Uništićeš me. Tek sad to vidim, mada znam odavno već doduše. Gospode bože, pa ako me drugi po onome što vide osude kako te volim više od sebe, ne mogu da se ne zapitam: koliko ima toga što ne vide? Kao da već i vidljivo nije dovoljno.

Uništićeš me. A znaš, sama sam kriva. Sama sam kriva, jer ja istinski uživam dok me ti uništavaš. Mislila sam da sam se pomirila sa tim da si voljen više nego što me voliš, ali zapravo ja samo najiskrenije uživam dok me ti uništavaš. Jer, ljubav je apsolutan pojam. Ne voliš ljubavnika, ne možeš da voliš ljubav manje ili više, to jest. Ili makar volim time da se tješim. Mada, nadam se da je uistinu tako.

Molim te ne prestaj nikad da me voliš, Moje maleno srce to ne bi podnijelo baš najbolje.

P.S. Ja se ponekad
najiskrenije uplašim
svoje ljubavi prema tebi,
ali se nadam da se tebi makar ne dešava isto.

Vrane još nisu došle

Ubistvo s predumišljajem. Beznačajne. Potpuno beznačajno je sve što si ikad izgovorio. Ne postoji. Ubijeno. Mrtvo. Kao što ne postojim ni ja. Obožavam te, kaže. Ne želim da se ljutiš na mene, obožavam te; ali drugačije je. Govori, zna da reže, da amputira. Izgleda krivo: spuštenih kapaka. Mrtvo izgleda. Drugačije je. Drugačije je. Svaki tren svako sjećanje, beznačajno je sada. Ne postoji sada, lažno je. Dimi cigareta, ona ista prokleta, samo nova cigareta.
Dva mjeseca. Dva mjeseca živjela sam. Proživjela. Najbolja dva mjeseca života. Samo što to nije laž sad kada ja to kažem. Nestali su. Sagoreni su.
Amputirana mi je duša, odgrižena, a od šoka ja to još ni ne osjećam. Peče malo rana, peče rez, ali rupa još nije počela da izjeda. Da truli iznutra. Još nije ispunjena crvima i smrdljivim raspadnutim mesom. Još vrane nisu došle.
Ne dam. Neću. Ne mogu.
Budim se.
Ne mogu.
Probudiću se.
Upomoć...
Kad je ovo stiglo da se desi?
Gdje je meni dimni signal?!?

Upomoć. Vrištim, a ne čujem se. Bez glasa vrištim. U jecajima. Stomak mi propada u samog sebe, vakumira se u grabežu za dah. Implodiram. Nisam znala. Nisam znala koliko... koliko je loše, Koliko će da bude loše. Loše je. Jako je loše.
Sati dani godine. Vjekovi. Koliko može da traje?

17.10.

Imam neki grumen na duši, a imenovat ga ne znam pa me zajebao, znate. Zajebao, jer nemam predstave kako da joj pomognem. Stara je to duša, znate. Krhka. Ona koja voli da se prepušta, upada, upliće se kao klupko u sličnu joj dušu. Ostarala je od napora tolikog. Postala je meka, milozvučna. Postala je dodir donje usne, i pohotni zvuk trube; to je postala. Ostarala je sama sebe od želje za drugim vremenom. Dobila je to joj vrijeme, ali ne i srž mu, suštinu njegovu, znate. Melanholična je to duša. Izmučena. Ta duša je starica od duše, koja izgleda vrhunski za svoje godine. Ona sa ogromnim šeširima, srebrnim loknama, i dugim suknjama i sakoima. Ona koja je iskusila ljubav, okusila život. Proživjela, znate. Mogla je još, ali eto, jebiga. Odradila je to najbolje kako je mogla da ne zažali. To je jako važno, znate: ne žaliti. Žal je otrovna boljka.
Istanjila se. Istanjila se premnogo.
Hartija. Viski. Čet Bejker.

14.10.

Tromim korakom ulazi u stan. Spušta torbu, baca se ukućanima u zagrljaj ne odvajajući stopala od parketa. Uobičajena ruta: sledeći je frižider. Prilazi na vrhovima prstiju, njiše se. Priprema hleb, postavlja tanjir na njen čošak stola.  Prazan. Skoro prazan. Reže komadić salame, i sijeda za njen čošak stola. Ne pomjera se. -Skuvaj kafu. Ne pomjera se. -Idi jedi. Ne pomjera se. -Šta je sa tobom pobogu dijete?! Ne pomjera se. Sjedi za njenim čoškom stola. Ne pomjera se. -Uzmi da učiš. Ćuti. Sjedi. Čeka. Zna da će jednom morati da se pomjeri, ali zašto bi se ustajala prije nego što mora. Ne pomjera se.

Dug, prilično crn dan. Voli takve dane. Zna da ima pred sobom i dugačku noć. Za knjige, za misli, i one druge knjige koje se ne kupuju u avgustu zajedno sa priborom. One.

Stavio joj je ruku na unutrašnju stranu butine. Voli kada uradi to. Preznaja se. Ljubio ju je u stomak. Ne voli kada joj se dira stomak, ne voli svoj stomak, ali voljela je dok je ljubio u stomak. Gricne joj uvo. Pa je poljubi u vrat. Voli kad je ljubi u vrat. Njegova bivša je jednom rekla da je poljubac na prelaz između vrata i ramena izjava ljubavi. Ne njoj. Ne o njemu. Samo je to rekla. To što je baš ona to rekla je puka slučajnost. Mogao je bilo ko drugi to da kaže.

Opet su joj odlutale misli. Iz samoće pune dnevne sobe, i mraka pod svijetlošću ekrana fudbalske utakmice. 

Suza za nepravdom.

Satima u čekaonici.

Odustajem od slova.

Ja neću imati s kim ostati mlad ako svi ostarite, i ta će mi mladost teško pasti, a bit će ipak da ste vi u pravu.

Arsen Dedić, Ne daj se Ines

“If there is a God, He will have to beg my forgiveness.”

(A phrase that was carved on the walls of a concentration camp cell during WWII by a Jewish prisoner)