But saying it won't chang a thing, oh no, and they'll realize that it won't change a thing

     Za početak, danas je mome ocu i majci 18 godina zabavljanja. Ja sam se nedugo posle 25. aprila
1997. dogodila slučajno, iz tjelesne ljubavi. Obećava. Biće nešto od mene.

     Košmar. Panika, suze. Budim se i grabim telefon da ga provjerim. Zvoni. Halo? Zašto tako hladno? -Jesi li dobro? Suza, i još jedna, i još jedna. I jecaj. I tako satima. I tako čitav dan. 

16. april '15.

1.

Odlučila sam sinoć da ću od sad čvrsto da vjerujem u horoskop. Ne u onaj njegov dio proricanja sudbine, već u dio o proricanju ličnosti. Negdje sam pročitala nešto otprilike ovako: kako je horoskop ništa drugo do čitanje zvjezdanih mapa o koje se reflektuju naši životi. Mada je to bilo sročeno mnogo ljepše, i dovoljno uvjerljivo za sve nas zvjezdane agnostike. Možemo to nazvati početkom, davnom prvom kaplju vjere u mojoj glavi.
Sve ostale su se prošle noći slile u litrima. Čitala sam i prepoznavala sebe. Onda još čitala i otkrivala sebe u tome što sam prepoznala. Onda sam dalje pronašla svoje odnose sa ljudima, svoju vezu sa draganom, sve je tu bilo crno na bijelo u jednostraničnim rubrikama o mom znaku i podznaku.


2.

Sa sprata se čuje nazalno prigušeno pjevušenje moje majke praćenom starim Čolićevim pjesmama iz njegovog zlatnog doba, dok u pozadini usisivač ljubopitljivo milo pjevulji kovitlajući vazduh u sebe.


3.

Tražim od svakog dana pred spavanje da mi obeća da će biti dobar, bez gluposti i mangupisanja. Što bi Vitomir rekao: Dane, đubre jedno, ne sviće se tako, gubi se natrag pa pristojno svani! Očekujem ponekad previše. Evo danas Te molim javno i zvanično. Molim te.

P.S. Miki, srećan rodjendan! Pa dabogda ti Inter sve poosvajao.

P.P.S. KAKVO no buses popodne.

Riot van 2

Opet iste bolesti, opet iste olovne ruke koje stežu oko grkljana. Ista blijeda koža i ispijeno lice. Isti ugljeni otekli podlivi ispod očiju, otistnuti stopom časa od crnog vina, utopljeni i ugušeni u svojim kesama.
Stara Dream a little dream of me sušti na tv-u.
Ponovo ta stara mrznuljiva iscrpljenost, duševna ispijenost, i praznina. Ponovo jedan ti, onaj isti ti, i one iste zime koje stvoriš i doneseš.
Ostavi se toga. Ostavi se, okani. Okončaj moje aprilske patnje. Već četiri godine, sigurna sam, proljeće mi ništa dobro nije donijelo. Samo je uzimalo, i slamalo, i uništavalo. Možda i ranije također tako, ne sjećam se najbolje.
Ponovo inspiracija, koja sluti lošem, gorem, najgorem.
Donesi mi ljeto, porani ako treba, voli, ljubi me, donesi mi pozni avgust i miris klasja. Sav period spokoja koji mu slijedi, u tom trenu pričinjen kao bezmjerno dugačak, beskrajan reklo bi se.
Bespomoć. Opet ta bespomoć, i ta nesreća kojom me nonšalantno šamaraš po nosu i oku. Oslobodi me ovog jadnog, blijedog sfernog proljeća.

Bilješka:
prije godinu dana okvirno u ovo doba: http://thelaughterneverdied.blogspot.com/2014_04_01_archive.html

Zabolim samu sebe kad se sjetim. Zabolim i moju dušu pa se uzajamno tješimo.

Uvjek ove ciklične, konturno predvidljive godine.
Dokle?

P.S.
Moram da se pohvalim: završila sam planirano za jednu ciklama sveščicu u koju sam prepisivala najdražu poeziju. Ostalo mi je još samo da je spontano ispunim do kraja svim najboljim pjesmama koje mi dođu pod oko, da ih držim blizu.
Beskrajno sam ponosna na ovo.

Molitva

Uđi u moje oči
pre nego što ih sklopim
da te pod trepavicama čuvam.

Matija Bećković

03.april'14. "Svaka nam čast"

TE KERO RADOSTI