It's easy to see without looking too far

Temptation's page flies out the door
You follow, find yourself at war
Watch waterfalls of pity roar
You feel to moan but unlike before
You discover that you'd just be one more
Person crying

Dictionary of Obscure Sorrows

exulansis

n. the tendency to give up trying to talk about an experience because people are unable to relate to it—whether through envy or pity or simple foreignness—which allows it to drift away from the rest of your life story, until the memory itself feels out of place, almost mythical, wandering restlessly in the fog, no longer even looking for a place to land.

Altschmerz

n. weariness with the same old issues that you’ve always had—the same boring flaws and anxieties you’ve been gnawing on for years, which leaves them soggy and tasteless and inert, with nothing interesting left to think about, nothing left to do but spit them out and wander off to the backyard, ready to dig up some fresher pain you might have buried long ago.

Q: On the awareness that you’re happy

“What was the term for consciously being aware that you’re happy and therefor becoming unhappy?” –Anonymous

kairosclerosis

n. the moment you realize that you’re currently happy—consciously trying to savor the feeling—which prompts your intellect to identify it, pick it apart and put it in context, where it will slowly dissolve until it’s little more than an aftertaste.

Kairosclerosis is from the Greek: kairos, "the opportune moment” + sclerosis, “hardening.” The Ancient Greeks had two words for time, chronos and kairos. Chronos is quantitative and linear—the ticking of the Western clock. Kairos is more qualitative, referring to moments that are indeterminate and sublime, when something special happens, when god speaks or the wind shifts, when a door is left open between one minute and the next. 

This definition is why I ain’t writing The Dictionary of Obscure Pleasures. In my experience, moments of joy tend to die on the examination table. Kurt Vonnegut liked to say, “I urge you to please notice when you are happy, and exclaim or murmur or think at some point, ‘If this isn’t nice, I don’t know what is.” I think the opposite is true. Notice when you’re sad, and dive in and wallow and examine it and pick it apart with forceps and calipers. The sadness will lose its vitality and harden over time into something benign and foreign, like an emotional fossil.

nighthawk

n. a recurring thought that only seems to strike you late at night—an overdue task, a nagging guilt, a looming and shapeless future—that circles high overhead during the day, that pecks at the back of your mind while you try to sleep, that you can successfully ignore for weeks, only to feel its presence hovering outside the window, waiting for you to finish your coffee, passing the time by quietly building a nest.

adronitis

n. frustration with how long it takes to get to know someone—spending the first few weeks chatting in their psychological entryway, with each subsequent conversation like entering a different anteroom, each a little closer to the center of the house—wishing instead that you could start there and work your way out, exchanging your deepest secrets first, before easing into casualness, until you’ve built up enough mystery over the years to ask them where they’re from, and what they do for a living.

rigor samsa

n. a kind of psychological exoskeleton that can protect you from pain and contain your anxieties, but always ends up cracking under pressure or hollowed out by time—and will keep growing back again and again, until you develop a more sophisticated emotional structure, held up by a strong and flexible spine, built less like a fortress than a cluster of treehouses.

yù yī - 玉衣  n. the desire to see with fresh eyes, and feel things just as intensely as you did when you were younger—before expectations, before memory, before words.

you reject your own nose because it represents the glitter of commercialism

The Grinch:
All right, you're a reindeer. Here's your motivation: Your name is Rudolph, you're a freak with a red nose, and no one likes you. Then, one day, Santa picks you and you save Christmas. No, forget that part. We'll improvise... just keep it kind of loosey-goosey. You HATE Christmas, you're gonna steal it. Saving Christmas is a lousy ending; way too commercial. ACTION.

(Max knocks off the nose)

The Grinch:
BRILLIANT. You reject your own nose because it represents the glitter of commercialism. Why didn't I think of that? Cut, print, moving on.

Oktobarska arhiva

Provociraju me. A ja sam tip osobe koji ima pretrpan ormar robe od čega nosi jednu četvrtinu u najboljem slučaju, jer sam pohlepna i sebična i ne bih da se odreknem viška dok nije star izmrcvaren i iscijepan. Dok ih ne bacim kao poslednje tranje ili samo iznosam dok se nisam dobro izmeračila a inače mi se to pritom nikad nije previše sviđalo.A sad me oni provociraju. Šetaju preda mnom u mojim starim krpama. 

O samoubistvu

Apsurd i njegovi osjećaji su poput kože pored osunčanog prozora. Dio proključava na toploti sunca, drugi dio se mrzne u hladu skrivenim oknom i zidom. Nikome ni bolje, ni gore. E sad, da li je nužno ustati i preći samo na jednu stranu, zavisi od onoga koji bira. Do samog kraja će sigurno jedan dio ostati opečen, jedan ledeno hladan i utrnuo.

Politicology #1

“Izborni dan, oko podne... Šef je okružen najpovjerljivijim ljudima. Ćutljiv je i mrk. Stvari ne stoje dobro, kako izgleda. Najpovjerljiviji ljudi oko šefa već su pomalo uplašeni. Ipak, trude se da oraspolože Glavnog. To je osnovna strategija za bilo kakav društveni uspon, i svi to znaju. Šef i dalje ćuti, a prepadnuti dvorjani se nadaju samo u najmoćnije adrese: Boga i Šefa. Ne nužno tim redosljedom. Znaju da samo i jedino On (odnosi se na Šefa, izvini Svevišnji) može imati neko rješenje. Spasonosno, kao i uvijek. Ipak, ćute, Stvari ne idu kako treba... Šef najednom ustaje, laganim i sigurnim korakom odlazi do balkona. Odnekud se stvorio i šešir, klasični stetson. Šef ga stavlja na glavu, tek da podsjeti na Roberta Divala u legendarnoj sceni iz Kopoline “Apokalipse”. Pogleda svoj glavni grad na dan izbora. I izgovara: “Kako volim miris državnog udara ujutro”. I sve bi riješeno. Ko zna - zna.” (Balša Brković, “Udar”)

Na 101. godišnjicu smrti Velimira Rajića

НА ДАН ЊЕНОГ ВЕНЧАЊА

И срушише се лепи снови моји, Јер главу твоју венац сад покрива, Крај тебе други пред олтаром стоји- Проста ти била моја љубав жива! Честит'о сам ти. И ти рече “Хвала!”…  А да ли знадеш да се у том часу Гранитна зграда мојих идеала Сруши и смрви и у пеп’о расу? Ал’ не! Не видим од тога ни сена;  По твом лицу радост се разлива... И свршено је! Ти си сада жена- Проста ти била моја љубав жива! Ја нећу клети ни њега ни тебе,  Ни горку судбу што сам тебе срео; Ја нећу клети чак ни самог себе, Јер ја бих тиме своју љубав клео. И нашто клетве! Нашто ружне речи?  О срећи својој човек вазда снива; Бол, јад и патњу смрт једино лечи. Проста ти била моја љубав жива! Па пођи с Богом! Још ти могу рећи:  Да Бог да сунце среће да ти сија! Све што год почнеш свршила у срећи! Са твоје среће бићу срећан и ја. И сваког дана ја ћу да се молим  Кад звоно верне у цркву позива... Ја нисам знао да те тако волим. Проста ти била моја љубав жива! Чуј, Боже, молбу моје душе јадне:  Сва патња што си пис’о њој, ко жени, Нек’ мимоиђе њу, и нек падне На онај део што је писан мени! Услиши ову молитву, о Боже!  И душа ће ми мирно да почива; И шапутаће вечно, док год може: Проста ти била моја љубав жива! И онда када дође оно доба  У ком ће земља тело да ми скрива, Чућеш и опет са дна мога гроба: "Проста ти била моја љубав жива!”

Iskustvo ljubavi se ne prenosi

Ljubav je strašna stvar. Šta da vam kažem? Na ljubavnom iskustvu drugih ne može se učiti. Svaki susret između muškarca i žene započinje kao da je to prvi susret na svetu. Kao da nije bilo od Adama i Eve naovamo milijarde takvih susreta.

A, vidite, iskustvo ljubavi se ne prenosi. To je veliko zlo. I velika sreća. Bog je to tako uredio. Budite oprezni. Nemojte nikoga povrediti. Ljubavne rane ostaju najdublje urezane u duši. I nemojte da vam literatura zameni ljubav. I literatura je opasna. Život se ne može zameniti ničim.”

(„Lauta i ožiljci” 1994)

Danilo Kiš

Just a thought...

Onaj momenat kada izvadiš neki dokument. Neki nasumični papir, kartu, štogod, tipa pasoš, vozačka, lična zbog kojeg si milio poput mrava u birokratskoj hijerarhiji; zbog koga si čekao satima u nekoj zagušljivoj, sparnoj, neklimatizovanoj sobi. Onaj momenat kad pogledaš u datum isteka ukucanog na toj karti sitnim crnim pravilnim slovima i pokušaš da ga zamisliš. Da vidiš sebe kako za deset godina dolaziš u taj ili neki novi Mup i vraćaš tu malenu karticu sa slikom osobe koju vjerovatno više ni ne prepoznaješ i vrlo moguće joj zavidiš ili joj se podsmijevaš. U svakom slučaju - predaješ kartu sa nečijom tuđom slikom, jer to više nisi ti. Ko si? Kako izgledaš? Kako si obučena? Šta stoji iza te površne slike? Šta radiš? Imaš li partnera, djecu? Jesi li zadovoljna? Putuješ li? Uživaš li? Kakva te svakodnevna briga blago kopka toga dana? Imaš li dovoljno novca za sve? Jesi li zadovoljna svojim izgledom, svojim zanimanjem, svojim poslom, svojim životom? Voliš li i dalje svoga muža, ako si se ikad udala? Jesi li dobra majka? Možeš li da imaš uopšte djecu? Jesi li prebolovala neku tešku bolest? Je li ti sve u redu sa matericom? Žališ li za čime u životu? Ko su ti prijatelji? Vjeruješ li ljudima? Jesi li pošla ovim porivom da živiš onim normalnim zdravim životom zrelog sabranog čovjeka ili si beskrajni romantik koji živi svoje emocije, ni najmanje ih ne potiskuje i ne dolazi u sakou i bež ili sivoj suknji u Mup?  Žališ li možda što nisi suprotno od toga što si već postala od to dvoje? Nosiš li i dalje jarko žuto? Imaš li nešto stalno šareno na sebi? Kako ti izgleda stan? Sa kim živiš? Koga sve voliš? Družiš li se i dalje sa ovim istim ljudima? Je li Milisoj i dalje u tvom životu? Jesi li postala sve što si htjela? Širiš li pozitivnu energiju? Jesi li puna ljubavi ili ogorčenosti? Vole li ljudi da budu u tvom društvu? Jesi li počela da preuzimaš inicijativu za sebe? Gdje si na kraju otišla da studiraš? Koliko si se puta zaljubljivala? Ja ne bih rekla da je puno ali ko sam ja da pričam. Jesi li sada zaljubljena? Jesi li produžila sebi fitilj? Jesi li bolja osoba? Jesi li obrazovana koliko si htjela? Koliko si sve knjiga pročitala do tad? Koliko si saznala o sebi? Jesi li nastavila da kopaš duboko, ili si odustala od toga i shvatila nešto drugo? Jesi li saznala koliko su stvari zapravo proste, odnosno složene u životu? Gdje živiš? Koji su ti kvartovi omiljeni? Gdje si sve putovala? Koji ti je omiljeni grad? U kojim si sve gradovima živjela ako jesi uopšte, a nadam se da jesi?
Ko si ti jebote, reci mi?

И тако
Догорева пикавац
На доњој усни немоћи
На крају света

                          -'  Васко Попа 

Chopin - Piano concerto n°1 - Virsaladze / Leningrad / Temirkanov

Vampire girl and two bubblegum princes

Interesantno je kako nisu svi utisci uvjek potpuno tačni. Suština intuitivnošću je tu negdje, ali nikad ne znaš sve najgore. Mada drago mi je da znam da sam i dalje sposobna da ne znam odmah sve najgore, već da mi nekako samo pozitivne stvari struje kroz glavu. Ali čak i kad se ono najbolje ne izgovori, naslućuješ ga. Da, bilo mu je neprijatno, al ga je nešto natjeralo da se javi, iznova i iznova. Da, bilo je prevelik zalogaj, al je bilo previše dobro takođe. I to je uvjek tako, uvjek. Jebiga, šarmantna sam. c:
Takođe sam iznenađena time što sam pronašla za sad dvije osobe u koje možda uspijem da se zaljubim jednog dana. Jedna je na drugom kraju poluostrva, druga na drugom kraju svijeta. Nedostaje mi ova sa drugog kraja svijeta. Navikla sam da mi je tu blizu, i što je najgore od svega imam osjećaj, tj znam da ja njemu ne nedostajem ni upola koliko on meni. Ali jebiga, on je jedan od tih ljudi.
O ovoj prvoj ne znam šta da mislim. Skoro da sam povrijeđena, ili možda zaista i jesam sa nekoliko rečenica noćas. I nadam se da ćemo se negdje u bližoj budućnosti vidjeti, jer koliko god nas korijeni spajali, i ja osjećala svašta pozitivno, ne znam još ništa. I ne mogu da provalim šta misli o meni. Jesam li mu simpatična, prijatna, interesantna. Rekao mi je večeras da misli čak i da sam lijepa. A ranije mi je govorio da sam interesantna stalno, ali mi je onda večeras rekao kako mu je bilo neprijatno više puta, i čudno, i tako neke stvari. Moja komunikativnost se očigledno kosi sa napadnošću nekad. Odlično. A bila bih neprevaziđena samo da sam malo mirnija. E jebiga.

_

OOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOO JEBEM TI ŽIVOT.
Dobro đevojko, vidimo se za godinu dana sharp. Baš me interesuje koga ću da upoznam. Bolje ti je da odlučiš što ćeš sa sobom do tad.
Cya

# My hearts is on a pendulum tonight

Moje biće diše. Moje pore pričaju. Moje oči vide. Živa sam.
Kao ponovo rođena iz utrobe prethodnog perioda mog života, evo me. Otarasila sam se parazita. Ponovo funkcionišem. Moj organizam je samoodrživ.
Nažalost, oni su uvjek tu, u manjoj ili u većoj mjeri. Sisaju aorte, nerve, čula, dok sve jedno za drugim samo ne otupi. Ali ne daj se, antilopo, ne daj se ni ti ako se Ines nije dala.
Ovaj dan mi je baš trebao samo za sebe, a nažalost dobila sam ga samo do pola. Oni haraju okolo.

Today I Saw The Whole World

Za sebe

Kad bih i približno nekoga koga poznajem smatrala privlačnim koliko smatram sebe, vjerovatno bih bila zaljubljena do ušiju.
Gledam u zelenu tačkicu online prisustva momka koji mi je nekad bio sve i sja, i ne osjećam ništa. Momka koji sad radi stvari zbog kojih bih trebalo da izgaram od ljubomore, ali opet ništa. Sjetim se njegovog lica, i ravna linija eventualno postaje uskomešana površina zbog potonulog oblutka, i.... da, to je to. Pokušavam da se naljutim da ga pljujem, mrzim, volim - ne ide.
Najbliže što sam bila emociji prema čovjeku prethodnih mjesec dana (osim svog oca i sestre) je bila seksualna fantazija. Da, pojebala bih više ljudi, neosporno. I mogla bih i dalje da ih zgazim nakon toga. Došlo je dotle da priželjkujem dovoljnu privlačnost makar za neko intezivno muvanje, jer, jebiga, zaljubljenost nije na vidiku izgleda. Osim ako ne računam sebe, jer bih mogla da se zaljubim u svoj osmijeh, u svoje oči, u svoje tijelo, svoje obline. Mogla bih da se zaljubim u svoju čovječiju naivnost, jer ne pričam sa sobom na glas dovoljno da bih mogla da odlučim da li bi mi moja priča bila dovoljno privlačna. I takodje bih mogla da se zaljubim u svoj glas.
Neko bi rekao da je ovo psihički poremećaj, kompleks boga, narcisoidnost, patetičnost, nategnut osjećaj dostojanstva ili što god, ali vjerujte: nije. Ne bi me bilo srećnije da imam zbog čega da pregazim svoje dostojanstvo, ali nije do toga što sam ja nešto izuzetno stabilna ličnost, nego jednostavno nema ničega dovoljno vrijednog na vidiku osim mene same, eventualno, i povremeno.
Čak su i knjige donekle počele da gube seksipil u mojim očima, film sam počela da zanemarujem, a koliko god moje srce vječno pripadalo muzici, sad nam je veza u fazi stagnacije. Ali dobro, u nju makar nikad ne sumnjam. Štaviše, toliko sam besprizorno postala sebi dovoljna da se ni ne trudim da se kitim novinama. Samo čitam i gledam jeftine stvari za svoj odmor duše i svoj merak.
Al bez brige, godišnjem će brzo kraj, moraće i mozak ponovo da se uključi pa ću naćerat sebe da postanem erudita; što mi je evo ambicija otkako znam za sebe, ovu trenutnu, najstariju. Ali sve polako i bez žurbe, i no regrets naravno. Sve cupkavim korakom i u svoje vrijeme, jer je tu upravo i najveća ljepota divljine življenja.
Fino sam se ispisala noćas, ne zamjerite, nedostajala mi je koja riječ sa sobom.. Uostalom, ko će me drugi ikad tako dobro razumjet...

Kako onaj lik kaže: godina prođe, dan nikad.

Sedmi avgust. Druga godišnjica. Oba poroka na isti dan. Cigarete, i lik iza cigareta. Rođendan mi je za nedjelju dana, kažu novo poglavlje u životu. I koliko god ovo prethodno bilo dobro, i ne bih ga se odrekla ni za koju cijenu jer sam preveliki narcis za sebe ovakvu kakva sam postala zbog tog poglavlja, jedva čekam novi list. Dosta je bilo drugovi stari. Dosta je bilo svih vas. Naučilo se, boljelo se, voljelo se, ali moramo dalje. Ostavljam vas, pa lagala bih da je sa žalom. Boli donekle, kako za koga, ali moram dalje, stvarno moram. Nemam što više od vas da ukradem, nemam što više sa sobom da ponesem. Dali ste mi pune ruke svega.
Došlo je vrijeme za nove poroke. Ali evo, imam još nedjelju dana da vas ispijem do kraja, imam još nedjelju dana da vas zaboravim. Došlo je vrijeme za nova pijanstva.

Oda čovječanstvu

Imam potrebu za svega dvije, tri riječi sad. Za neke dvije tri riječi o tome koliko čovjek nije svjestan svega što je u stanju da profiltrira kroz sebe a da i dalje osjeća šarmantni miris vrele kafe; bez da mu ostane metalni ukus toza i prokuvane vode u ustima. Jebiga, zajebano je kad odrasteš i shvatiš da tvoj film nema hepi end. Ili što je još gore, da nema nikakav end, uopšte, i da rijetko kad i dobiješ priliku da se oprostiš od bilo čega na ovom svijetu. Kad odrasteš i shvatiš da emocije nisu crnobijele i da stvari ne ispadnu na kraju onako kako si ti htio, ili kako su htjeli svi drugi samo jer je tako trebalo, ili jer je tako bilo najbolje.
Sve što ti život nudi je poluprazna kašika šećera i soli, ali na kraju krajeva, zašto bi očekivao išta više i odakle ti pravo. Ali pravo pitanje je: zašto bi ti išta više i trebalo, i ne bi li to već bilo previše a ujedno onda i premalo? Postoji jedna praktična marketinška fora u prehrambrenoj industriji koja se zove blic. Predstavlja tačku balansa u aditivima šećera i soli kod prehrambenih proizvoda izmjerenu tako da razdraži čula do te mjere da izaziva blagu zavisnost, tj vodi do prejedanja dugo pošto je stomačić pun, parče po parče. Neko bi možda od ovoga napravio haos, i dodao to na već metarski spisak raznih teorija zavjere, ali ja ne mogu da se oduprem potrebi da i ovo posmatram kroz ružičaste naočare. Ljudi su tako banalno priglupa šarmantna stvorenja, ujedno i očaravajuće genijalna. Traže načine za spašavanje planete koju sami uništavaju, pritom prilično uspješno radeći obije stvari. Ubijaju, izvršavaju samoubistva, zaljubljuju se, otkrivaju nove zvijezde svaki dan, nove zakone fizike, seksaju se, bacaju đubre po ulici... Trebalo bi baš da si kamen da nisi zaljubljen u tako nešto.
Sve u svemu, ljudska rasa je najveličanstveniji blic u poznatom postojanju, i ja sam neizmjerno ponosna što mu pripadam. Tako da koliko god dan bio loš, na kraju nikad ne može da bude neispunjen pored svih blesavih emocija čiji je spektar sve širi što si stariji. Čak i u jednom trenutku ono najneromantičnije prevrtanje želuca, ili kamen u plućima, stomaku ili bubregu štaviše, počinje da ti se dopada. Hvala ti, čovječe, što sam imala sreće da budem ti.

Love is a losing game

Počinjem in medias res
trajati je nemogući quest
pređašnja sreća, pa bila je nestvarna
tako je i trajala svega mjesec dana
dok se polako naakumulirala godina prošlih.
Divan period ovog života
al ta njegova topla ljepota
nije pretegla težinu crnu
poslednjih dvadeset dana u junu.
Ponovo sam bila razočarana,
očajno, nestabilno dislocirana,
dok blagi miris slobode ne dodje
i kao da sav moj jad prodje.
Shvatila sam da ne mogu tako
i koliko kod ne bilo lako
lakša je čvrsta sreća bez tebe
koliko god bila blaža,
nego period tuge i bijede
i plač za mirisom svoga potencijala
zbog velikog truda i dugog staža.
A onda smo se opet sreli
kriv je za to jul ovaj vreli
vazda mrk i vazda bez tebe
zašto ikad da bude mio, ko nas jebe
Baš kad sam našla neko blagostanje,
od prvog pogleda sve je bilo manje
znala sam da neće ispast kako valja
i posle sve muke suza kao grmalja.
Sve u svemu desilo se tako
znam te sudbino kurvo stara,
pogledah te i nasmijah ti se blago,
dosta je bilo ovih igara!
Ni ovo ne bješe nepredvidivo, samo
ponovo mi se sasu šljunak u pluća
tako je to, znamo se odavno,
nije moglo proć bez ganuća.
Da sam ikako mogla: vrijeme bi stalo
i stalno bi svi tu zajedno pili
muzika dobra, ljudi mili
a posle toga
uvjek bi me čekala ta soba ista
i ista noć s tobom, duga
bez ikakvog 'dalje', budućnost čista.
Onda ne bi bilo narednog jutra
6am anksioznosti i zamalo suza
al ne bi bilo ni tog budnog zagrljaja
a ni tog mrznog svanulog 'sjutra'.
Da je sve stalo ikako tad
taj poljubac u obraz vječno bi tu ostao
ne bi ponovo bilo i da i ne, bilo bi 'kad'.
Čovjek je najnesrećnije stvorenje postao.
Kad bih pitala
zašto jednostavno nismo bili srećni
znala bih reći
koliko god da je logika posustala.
Mazohisti, kurve, istrebljivači idioti...
Sve je to tako.
veliki teret ljubavi je rešenje,
toliko velik da previše boli.
A znam, znam da smo umjeli
i dali više melema rani, a manje soli.

samo me strah tako velikih promjena u čovjeku
kada postavi tako prioritete
da namjerno nije srećan
ili jednostavno nikad ni ne nauči da ih postavi.
Dvije godine kasnije ista priča
svi smo na kraju isti ostali
konjski tur na kraju biča.

Art of losing

The art of losing isn't hard to master;
so many things seem filled with the intent
to be lost that their loss is no disaster,

Lose something every day. Accept the fluster
of lost door keys, the hour badly spent.
The art of losing isn't hard to master.

Then practice losing farther, losing faster:
places, and names, and where it was you meant
to travel. None of these will bring disaster.

I lost my mother's watch. And look! my last, or
next-to-last, of three loved houses went.
The art of losing isn't hard to master.

I lost two cities, lovely ones. And, vaster,
some realms I owned, two rivers, a continent.
I miss them, but it wasn't a disaster.

- Even losing you (the joking voice, a gesture
I love) I shan't have lied. It's evident
the art of losing's not too hard to master
though it may look like (Write it!) like disaster. 

Elizabeth Bishop

metamorphosis: opšte

   Svi smo manje-više rođeni kao čisto platno, tabula rasa, božija kapljica, djelo andjela, ili što god je čija asocijacija na čistotu i neiskvarenost. Genotip fenotip teorija, zvjezdana karta, to koliko smo nadojeni majčinim mlijekom i koju smo muziku slušali u utrobi, u ponešto od toga i vjerujem mada prilično nevoljno. Ipak se vodim onime da svako do poslednje kapi apsoluta može da bira ono što će da bude. Osim pamet, jebiga, to ne možeš da biraš, majka i ćale su te tu dobro podjebali ako nisi zadovoljan. Mada iz mog velikoopsežnog iskustva sa niskointeligentnim primjercima mogu laka srca i vesela glasa da kažem da se oni obično ni ne bune oko toga. 

   

My Embraceable You

#copyright

#Save yourself, don't ever look back 
Nowhere to go and so we both spin around in circles
And I said, "Hey, what's on your mind?" 
I think about my life without you and I start to cry
And I said, "Hey, it's alright"
We'll make it 
I love you and I'll never leave your side 
You took my hand and then we both started running
Both started running
There's no place to go
Another bullet and we both started running
Both started running too
Save yourself, don't ever look back 
Nowhere to go and so we both spin around in circles#

Franc Kafka, Proces – poetika prostora

            Dvije krupne, teške gvozdene ploče svjestskih ratova ogradile su malu sobu svojim zidovima u koju skoro danije mogao proći ni jedan jedini tračak svjetlosti.
            Dvije velike masivne ploče svjetskih ratova su svojim kliještima, poput dvije veličanstvene crne prese sužavale tu sobu. Uzdah po uzdah. Na kraju priče nije ostalo ništa sem te dvije ploče sa svojim teretom i velika crna rupetina u onome što je možda i moglo da bude unutar zidova te sobe.
            Jedini njen produkat koji je uspio da utekne rupetini, braneći se upravo njenim istim crnilom, gotovo kameleonski, bio je Franc Kafka, zajedno sa svojom dvodimenzionalnom projekcijom Jozefom K. koja se provukla među tankim uzdužnim procjepima na sudaru zidova i na crnom uljanom tragu otklizala dalje.

Nepodnošljiva bezdanica postojanja

U sumračnom prostoru dvije zore lutam utrnulih vratnih pršljenova. Nestale su i one beskrajne iskrice blickavih ali žarkih fotona, pa i svaki moj razlog da iole podignem glavu. Moj Ole Lole je iscrpen, i poslednja kap odavno povučena slamčicom. Možda sam vukla prejako, možda predugo, ali jedino preostalo je toz garavih dubokih emocija sa samog dna šolje. Možda nam stvarno nije toliko dobro koliko sam htjela da bude. Riječi su presahle, dodiri su česti i tupi. Moje lično Spasenje je postalo bivše. Duša mi je mrtva već danima, iako bi je povremeno vještački i oživio neki elektrošok na nekoliko sati. Pokušala sam da je zavaram obavezama, da je obrlatim knjigom, udžbenikom, poljupcem, zagrljajem, svadjom, ali stari je to lisac, našla sam koga ću da zajebavam. Posle svakog pokušaja vratim se modra, izubijana, išamarane i ošureno crvene kože na obrazima. Moja velika rupetina raste, i nada se da će taj bezobrazluk i nezahvalnost prema životu biti kažnjen dovoljno surovo da shvatim da se namjerno obmanjujem da mu je lice prvljavo i ružno. Nada se da će kazna uspjeti da opere sve masne splačine i da će njegova koža ponovo postati čista i bijela, i da ću još jednom uvidjetiti njegovu krasnu ljepotu. Zarđala je ovo klackalica. Nisam sigurna da li je do toga što uopšte i ne pokušavam da se odgurnem nogama o zemlju ili što me ova težina stvarno toliko povukla da sam istinski zakucana u tlo mojim krajem.

Baker, Chet, Little girl blue

# Andrei Tarkovsky, Stalker

Let everything that’s been planned come true. Let them believe. And let them have a laugh at their passions. Because what they call passion actually is not some emotional energy, but just the friction between their souls and the outside world. 

Kako biti roditelj poznom četrdesetogodišnjaku (Za sve mlađe od osamnaest!)

Došlo je neko novo vrijeme čudnim okovima modernog roditeljstva.

Koncept je izgleda da si ti sve više roditelj a da je roditelj sve više dijete. Roditelj ima izlive nervoze, roditelj očekuje da ti brineš o njemu, oko roditelja se ti svaki dan staraš: brišeš nos čistiš dupe i ostalo. Uhvatiš ga da te slaže dva tri puta pa mu klepiš s merakom jednu zabranu izlazaka i automatski ukineš kompjuter telefon tablet mp3 i sve ostale elektronske uređaje koji mu pružaju određeno zadovoljstvo iako zapravo ne zna da ih koristi. Zašto? Pa jer si tako u mogućnosti.

Došlo je vrijeme neke čudne nervoze, i još čudnijeg iskaljivanja. Licemjerstva i neroditeljstva. Naravno ne žališ sebe već otkad si krenuo u prvi osnovne, kontaš da to je to nipodaštavajuće po tvoju ličnost, ali problem je kad počneš da se više lomiš na stranu da to možda tako i treba, onu koja teži tangensu od devedeset stepeni. Izgubićeš se jebote, nemoj nikad da ideš ka tangensu od devedeset stepeni.

Dovoljno je da se samo malo nagnes ka apscisi, da se izmakneš koji korak i da ti se oči otvore, da skineš devet kila sa svojih leđa da bi shvatio da nosiš još tri puta toliko potpuno nepotrebno, da ponovo otkriješ Ameriku.

Čudno vrijeme zaista. A čak i skuplje, vaistinu i skuplje.
Amin.

is that a hint of accusation in your eyes?

Jedan korak ka spolja. "Zeleno, volim te, zeleno?" I onda ponovo korak nazad. Suvišan ti je taj uzdah, ali eto, nek' ti bude, stvore. Dozvoljavam ti, dozvoljavam ti jer pametniji popušta. Ti blijeda, satenska sjeno.

Crni vrag me ponovo nagoni da začepim prstima nozdrve. A onda ja slobodne palčeve stavim i na alveole, iz poštovanja. Smiješna je to rabota. Staviš sebi plastičnu kesu, onu najobičniju svijetlo plavu plastičnu kesu za trgovinu, staviš je sebi na glavu, pa provučeš ruke, i navučeš do koljena. Možda bi mogla i do članaka, ali onda već rizikuješ da pukne. Udahneš duboko, omirišeš plastiku vrhom lijevog očnjaka.

Smiješna je to rabota.

A krapovi svuda plivaju, strašni, brkati i glomazni. Gadne, masne ribuljine. Skoro da ti se mili da ih zamišljaš kako cvile na ulju, kako urlaju dok im se krljušt zapijeca i nestaje na obruču tiganja. Džabe sad predeš, ribo, ne ponašaj se tako, komično je.

Oh! Šta bi? Opečeš se na svoju ringlu. Odeš u čošak, cviliš satima obmotan oko ruke sopstvene, ruke tuđe. Nema mnogo razlike, ali bi u svakom slučaju dušu prodao samo da je ruka prijateljska. Da te pogladi po glavi, namjesti ti pramen iza uveta. Da ti obujmi konturu obraza zagrljajem dlana. 

What do you want from me?

O piscu i pisanju, Kiss

Čovek postaje pisac upravo zato što je izabrao da kaže izvesne stvari - svoju tragičnu usamljenost, svoje očajanje - ali on je tada, u tom trenutku tragičnog izbora između pisanja i akcije još samo kandidat za očajnika ali ne još i pisac, i on veruje da je pisanje dostojna zamena egzistencije i da ima neki viši smisao.

Pisac se postaje tek kada se shvati onaj drugi deo sartrovske definicije: da pisati znači reći stvari na izvestan način, da je pisanje zapravo traganje za sopstvenim identitetom!

Danilo Kiš, „Gorki talog iskustva”

Hapšenje članova Otpora zbog slikanja automobila premijera

Julie Is Her Name

Now you say, you're lonely
You cry the whole night through
Well, you can cry me a river, cry me a river
I cried a river over you

Now you say, you're sorry
For bein' so untrue
Well, you can cry me a river, cry me a river
I cried a river over you

You drove me, nearly drove me out of my head
While you never shed a tear
Remember, I remember all that you said
Told me love was too plebeian
Told me you were through with me and

Now you say, you love me
Well, just to prove you do
Come on and cry me a river, cry me a river
I cried a river over you

#Unos iz dnevnika

Jedno nužno pismo Jeseni

Nećeš Jeseni, nećeš. Tad već još malo odraslija nego što si sad, znaćeš da je sva ta prošlost dio tebe. I da svakim danom koji divno proživljavaš ili divno učiš, ti izgrađuješ sebe dalje. Ta divna prošlost. Tih divnih šesnaest godina. Taj divni on. Ta divna Ti. Voli to derište Jeseni moja, divi mu se, kao što ja još učim da se divim svom.
U poslednje vrijeme mi baš prilaze ljudi za koje sam mislila da su zatvorena poglavlja, i podsjećaju me na uspomene koje sam mislila da sam zaboravila. Pa, ta uspomena o derištu koje sam bila će možda i da mi postane najdraža. Divno derište, zaista.
I nemoj da zaboraviš da ga voliš. Jer si ti i dalje to isto predivno derište. Jedina razlika je što si sad i toliko toga drugog pa to derište ne može da bude u centru tvoje pažnje koliko bi htjelo.
Ako ti išta to znači, bila si najbolje derište koje sam ikad upoznala. :srce:
I još nešto. Isto što si ti osjećala osjećao je Rakić, Dučić, Crnjanski, Verlen, Rembo, Mik Džeger, Pol Mekartni, Aleks Turner, Ejmi ta divna Ejmi, Adel. Osjećala je Marija Kiri, osjećao je Ajnštajn, osjećala sam ja. Ne potcjenjuj tu emociju. Osjećali su je svi ti veliki ljudi. (Oh, gle i mene) I drži je blizu jer nikad nećeš biti više human nego što si bila tad. To znamo i ja i ti. Glupo, malo, romantično ljudski.
I nemoj ovo da shvatiš kao da se pravim pametna ili kao ja da učim nešto tebe toliko odrasliju od mene. Ali nekako mislim da nam svima ponekad treba mali podsjetnik na neke stvari. Kao što si ti mene podsjetila o životu.
I dođi brzo Jeseni. Zove te Ulica Slobode odavno.
Faithfully yours,
Čupavica

Reblog: Lady of Shalott

Kada ce da izumru ovi silni "romantici", ove napacene duse koje su  usamljene jer, eto, nisu u vezi.Koje su depresivne, jer nemaju svoju drugu polovinu.Kad ce da izumru kad je ionako njihova vrijednost kao jedinke izgubljena.Da li imas ikakvih drugih ambicija u zivotu? Da li imas jos nekih impulsa osim tog traganja za nekim momkom? Da li ti imas snove?
Ovo se ne odnosi samo na "romantike".Oni su samo jedna vrsta  tih hodajucih leseva.Za one koji prozive samo svoje bijele kosulje, i svoje kancelarije, i poslovne sastanke, vazi isto.I oni vjecito izgubljeni, nigde, svuda, a samo se zale.Koliko jos treba vjekova da prodje da shvate jednu jedinu zapovijest.Zivi! Zivi, zaboga, udahni, zaroni u okean, skoci padobranom, otputuj u  Egipat, popij kafu sa nekim dragim, ili sam, udahni, podji u kafanu, napij se, ostani budan dva dana da bi pricao sa prijateljem, naslikaj nesto sto si sanjao na zidu sobe, podji na trcanje po kisi, upoznaj svet, upoznaj sebe, prozivi taj zivot od kojeg umes samo nesto da ocekujes.Koliko jos treba vjekova da prodje da ljudi shvate da zivot nije opredeljenje za jednu njegovu stranu, za jedan put.Zivot je sve.Nije zivot ta vecna ljubav, niti savrsena karijera, niti gubljenje svakog dana na nekoj klupi sa istim ljudima.Izadji, udahni, prozivi nesto.Ne trazi izgovore.I najvise te molim, nemoj da se zalis.Zivot je divan, tvoj je problem sto to ne umes da vidis.

Pink Floyd Ladies and Gentlemen

Philosophy Hour #5

< I don't understand.> 

<Well, neither do I. I try never to understand - it's called an open mind.>

Imagine

Ukus trešanja, (Dnevne novine "Vijesti")

Došao čovjek kod doktora i žali se da ga boli cijelo tijelo.
„Pokaži mi gdje te sve boli“  kaže doktor.
„Ovdje... ovdje... ovdje...“ pritiska čovjek razne djelove tijela.
„Pa ti si slomio prst“ zaključuje doktor...
Ovaj vic koji sam čuo u božanstvenom filmu  „Ukus trešanja“  Abaza Kjarostamija, već je poodavno moj omiljeni . I ja ujutro, čim oči otvorim, prvo ustanovim jesam li „slomio prst“.
Moj prijatelj je na ovu temu čak duhovitiji od vica, konstatujući da ako ga baš ništa ne boli kad se ujutro probudi, pomisli da je mrtav.
Težnja svakog  sistema je da spontano pređe u stanje veće neuređenosti. Ova fizička zakonitost zvana entropija odnosi se, takođe, i na sva živa bića, bez izuzetka, pa i na ljude.
Naš „sistem“, kao najkompleksniji, očigledno zahtijeva posebnu energiju, odnosno spoljnu intervenciju u borbi protiv svih „zlih duhova“ iz prirode i nas samih.
Najjače oruđe u toj borbi za održavanje stabilnosti našeg „sistema“ , trebalo bi da bude racionalniji odnos prema brigama jer su mnoge od njih samorješive ili makar predimenzionisane. Naš „sistem“ je neprirodno prebaždaren, pa uglavnom funkcioniše u modovima  kao što su  „nervoza“ , „depresija“, „zabrinutost“...
Iako to nije u skladu sa uputstvom za upotrebu. 
Neumjereno očekivanje od drugih je stav koji takođe ubrzano narušava naše stanje ravnoteže. Razuman referentni sistem kad je u pitanju ova vrsta očekivanja neminovno donosi  u naš život više osjećaja zahvalnosti, a mnogo manje ljutnje. 
Ja zaboravljenu lekciju o zahvalnosti dobijam od svoje babe, stare devedeset četiri godine. Kad je posjetim, a posjećujem je poprilično rijetko, iako živi na sedam-osam minuta vožnje od mene i posjeta traje obično ne duže od pola sata, moja draga baba me isprati do vrata uz riječi : “Fala ti, dome, što si doša'“, iako bi mogla, kad bi samo željela, da bude mrtva ljuta na mene.  
Veliki engleski pisac iz Stratforda kaže: „Ništa nije ni dobro ni loše, misao ga čini takvim“. Očigledno je stvar izbora želimo li i na nečije „dobar dan“ da se naljutimo.
Uostalom, takođe je pitanje izbora želimo li  na „našu entropiju“ da gledamo sa filosofskim mirom i biramo da budemo zadovoljni što smo se ujutro uopšte probudili, a neka se „slomljenim prstom“ bavi neko drugi.

Can't Get You Out Of My Mind

Life is just a lonely highway
I'm out here on the open road
I'm old enough to see behind me
But young enough to feel my soul
I don't wanna lose you baby
And I don't wanna be alone
Don't wanna live my days without you
But for now I've got to be without you

I've got a pocket full of money
And pocket full of keys that have no bounds
But then I think of lovin'
And I just can't get you off of my mind

Babe can't you see
That this is killing me
I don't want to push you baby
And I don't want you to be told
It's just that I can't breathe without you
Feel like I'm gonna lose control

I've got a pocket full of money oh yes I do
And a pocket full of keys that have no bounds
But when it comes to lovin'
I just can't get you off of my mind, yeaaah

Am I a fool to think that there's a little hope
Yeah yeahhhhhheee yeah
Tell me baby, yeah
What are the rules the reasons and the do's and don'ts
Yeah yeahhhhhheee yeah
Tell me baby tell me baby, yeah
What do you feel inside?

I've got a pocket full of money
And a pocket full of keys that have no bounds
Oh yeah
But when it comes down to lovin'
I just can't get you off of my mind, yeah
I just can't get you off of my mind, yeah

Philosophy Hour #4

<Hello Stormageddon.>
<It's the Doctor. Here to help.>
<Shhh. There, there.>
<Be quiet. Go to sleep.>
<Really, stop crying.>
<You've got a lot to look forward to, you know.>
<A normal human life on Earth.>
<Mortgage repayments, the nine-to-five, a persistent nagging sense of spiritual emptiness.>
<Save the tears for later, boyo.>

Kako će se desiti Orgazam

Široki krevet i već mokri čaršavi. Pala je noć. Dvije vragolaste vreće se bijele na krevetu. Koža se presijava pod prozorskim odbljeskom ponoćnog januarskog neba. Njene grudi su meke. Dvije nježne ruže, svijetloroze; pupoljčići sve više bubre. Ruka mu klizi preko naježene kože. Svaki kvadratni decimetar njenog tijela ima po svoje modro obilježje. Jezik se igra oko butina. Poskakuje i preskače. Klizi preko stomaka, do rebara. Zaustavlja se na grudima. Na mekim, mesnatim grudima. Obije ruke su tu da pripomognu. Jedna je zaostala daleko iza, duboko unutar. Jezik oblizuje ružičasti pupoljak. Siše ga. Zaostala ruka radi sve brže. Jezik nastavlja do ključnih kostiju. Upija, lomi, grize. Oh vrat, božanska rukohvatna bjelina toga vrata. Jezik ostaje u njegovom korijenu, ušuškan u onom laganom prevoju. Ona uzdiše pogubljeno. Ona dahće, stiska, vrišti. Moli ga. Preklinje ga. Dodirni me. Uzmi me. Spusti me. Spusti me odmah. Tu je. Na njemu je. Razara je. Do kraja. I ona ne mrda. Moli ga da se ne miče. Svijest se rasplinjava u mirisu i boji vlažnog vazduha.

Poetry of thoughts : Ramblings, Kozma, 2013-16.

Don't drown your sorrow with scotch, smother it with candy. Cause at the end of the day, diabetes beats cirrhosis Thanks, honey. Who are you? A lynching of reality Does one ever truly experience, or simply observe? Death died God is watching, he just doesn't care People don't change, their masks evolve Our thoughts and emotions are rose-colored spectacles, guarding us from our true self In human understanding, there are no absolutes. Only crystalized relatives. Sold to the dying Earth for seven billion The heart of darkness is illuminated by neon Nirvana is wishful thinking He went out with a crappy one-liner and enough steroids in his system to make a mouse into a rhino And his breath was like gaseous Listerine String out the choruses and orchestras, the poems and epics of my journey. Bring me the orators and spokesmen, the writers and composers. To hell with all of them, I know what I saw. The only thing that really caught my eye in America, and I saw this in New York and Chicago, all kinds of places, were people in 300 dollar shoes, 700 dollar suits, and 2000 dollar watches, walking down the street, talking to themselves. It's the truth even if it didn't happen That's just... Singing! It's not music! It's not art! Ponder thy existence, and you will see the cage Try and get outta life alive "I can see I have your attention" is like "I got your nose", but for adults It has become apparent that as time passes, moral evil is becoming more prominent than the natural kind The valiance of the effort should be gauged in its success rate What good is a radioactive bathtub that can decimate a city if everyone else has it?