Pa, kako je voljeti pretjeranog inteligentnog čovjeka, ne znam ipak. Ponekad derište, ponekad starac. Ili... možda još bolje: uvjek derište, ponekad prezreo. Toliko da miriše na dunje. Na staro drvo i sredstvo protiv komaraca.
Kako je to voljeti uvjek derište, ponekad zrelo, prezreo. Naporno. Dovoljno. Voljeno.
On pita je li ikad mislila o tome kako da diše, je li mislila o tome kako da uzme dah. Ona se nasmiješi, uvuče dim, kaže 'astma'. Uvuče dim opet, kaže 'ti'. Nasmiješeni oboje.
Pričaju satima, minutima.. Decenijama čak. Svaki bol otklonjen je kad ga pogleda u čošak oka, ili mu nasloni glavu na rame. Počela je kiša. I dalje pričaju.
Kaže 'ajde da lutamo'. 'Ajde.' Opijeni mirisom grada, izmučenom mu jesenjom dušom. Vole se. Srećni su, a ni ne znaju da su srećni. Ne vjeruju. Previše je svijeta palo na misli za tih sedamnaest godina koje su se svele na mjesec. Ne vjeruje. Kaže 'šta ako smo mi srećni sad? možda i jesmo, konvencionalno utvrđene granice sreće su laž, šta je sreća zapravo'. Kaže da će se vjerovatno vratiti tome teretu kad pređe preko praga, svakom gramu toga tereta, ali zapravo neće. Nema vremena.
Previše grana, previše puteva. Previše želja, hirova, nedotaknutih emocija koje moraju biti dotaknute. Previše života pred njim.a...
Previše polovina od polovine do kraja puta. Uvjek očarani onome što je na dodir jagodice prsta. A nije dodirnuto.
Dobro je. Naporno, tragično. Ali dobro.
Kako je to voljeti uvjek derište, ponekad zrelo, prezreo. Naporno. Dovoljno. Voljeno.
On pita je li ikad mislila o tome kako da diše, je li mislila o tome kako da uzme dah. Ona se nasmiješi, uvuče dim, kaže 'astma'. Uvuče dim opet, kaže 'ti'. Nasmiješeni oboje.
Pričaju satima, minutima.. Decenijama čak. Svaki bol otklonjen je kad ga pogleda u čošak oka, ili mu nasloni glavu na rame. Počela je kiša. I dalje pričaju.
Kaže 'ajde da lutamo'. 'Ajde.' Opijeni mirisom grada, izmučenom mu jesenjom dušom. Vole se. Srećni su, a ni ne znaju da su srećni. Ne vjeruju. Previše je svijeta palo na misli za tih sedamnaest godina koje su se svele na mjesec. Ne vjeruje. Kaže 'šta ako smo mi srećni sad? možda i jesmo, konvencionalno utvrđene granice sreće su laž, šta je sreća zapravo'. Kaže da će se vjerovatno vratiti tome teretu kad pređe preko praga, svakom gramu toga tereta, ali zapravo neće. Nema vremena.
Previše grana, previše puteva. Previše želja, hirova, nedotaknutih emocija koje moraju biti dotaknute. Previše života pred njim.a...
Previše polovina od polovine do kraja puta. Uvjek očarani onome što je na dodir jagodice prsta. A nije dodirnuto.
Dobro je. Naporno, tragično. Ali dobro.
