Imagine

Ukus trešanja, (Dnevne novine "Vijesti")

Došao čovjek kod doktora i žali se da ga boli cijelo tijelo.
„Pokaži mi gdje te sve boli“  kaže doktor.
„Ovdje... ovdje... ovdje...“ pritiska čovjek razne djelove tijela.
„Pa ti si slomio prst“ zaključuje doktor...
Ovaj vic koji sam čuo u božanstvenom filmu  „Ukus trešanja“  Abaza Kjarostamija, već je poodavno moj omiljeni . I ja ujutro, čim oči otvorim, prvo ustanovim jesam li „slomio prst“.
Moj prijatelj je na ovu temu čak duhovitiji od vica, konstatujući da ako ga baš ništa ne boli kad se ujutro probudi, pomisli da je mrtav.
Težnja svakog  sistema je da spontano pređe u stanje veće neuređenosti. Ova fizička zakonitost zvana entropija odnosi se, takođe, i na sva živa bića, bez izuzetka, pa i na ljude.
Naš „sistem“, kao najkompleksniji, očigledno zahtijeva posebnu energiju, odnosno spoljnu intervenciju u borbi protiv svih „zlih duhova“ iz prirode i nas samih.
Najjače oruđe u toj borbi za održavanje stabilnosti našeg „sistema“ , trebalo bi da bude racionalniji odnos prema brigama jer su mnoge od njih samorješive ili makar predimenzionisane. Naš „sistem“ je neprirodno prebaždaren, pa uglavnom funkcioniše u modovima  kao što su  „nervoza“ , „depresija“, „zabrinutost“...
Iako to nije u skladu sa uputstvom za upotrebu. 
Neumjereno očekivanje od drugih je stav koji takođe ubrzano narušava naše stanje ravnoteže. Razuman referentni sistem kad je u pitanju ova vrsta očekivanja neminovno donosi  u naš život više osjećaja zahvalnosti, a mnogo manje ljutnje. 
Ja zaboravljenu lekciju o zahvalnosti dobijam od svoje babe, stare devedeset četiri godine. Kad je posjetim, a posjećujem je poprilično rijetko, iako živi na sedam-osam minuta vožnje od mene i posjeta traje obično ne duže od pola sata, moja draga baba me isprati do vrata uz riječi : “Fala ti, dome, što si doša'“, iako bi mogla, kad bi samo željela, da bude mrtva ljuta na mene.  
Veliki engleski pisac iz Stratforda kaže: „Ništa nije ni dobro ni loše, misao ga čini takvim“. Očigledno je stvar izbora želimo li i na nečije „dobar dan“ da se naljutimo.
Uostalom, takođe je pitanje izbora želimo li  na „našu entropiju“ da gledamo sa filosofskim mirom i biramo da budemo zadovoljni što smo se ujutro uopšte probudili, a neka se „slomljenim prstom“ bavi neko drugi.

Can't Get You Out Of My Mind

Life is just a lonely highway
I'm out here on the open road
I'm old enough to see behind me
But young enough to feel my soul
I don't wanna lose you baby
And I don't wanna be alone
Don't wanna live my days without you
But for now I've got to be without you

I've got a pocket full of money
And pocket full of keys that have no bounds
But then I think of lovin'
And I just can't get you off of my mind

Babe can't you see
That this is killing me
I don't want to push you baby
And I don't want you to be told
It's just that I can't breathe without you
Feel like I'm gonna lose control

I've got a pocket full of money oh yes I do
And a pocket full of keys that have no bounds
But when it comes to lovin'
I just can't get you off of my mind, yeaaah

Am I a fool to think that there's a little hope
Yeah yeahhhhhheee yeah
Tell me baby, yeah
What are the rules the reasons and the do's and don'ts
Yeah yeahhhhhheee yeah
Tell me baby tell me baby, yeah
What do you feel inside?

I've got a pocket full of money
And a pocket full of keys that have no bounds
Oh yeah
But when it comes down to lovin'
I just can't get you off of my mind, yeah
I just can't get you off of my mind, yeah

Philosophy Hour #4

<Hello Stormageddon.>
<It's the Doctor. Here to help.>
<Shhh. There, there.>
<Be quiet. Go to sleep.>
<Really, stop crying.>
<You've got a lot to look forward to, you know.>
<A normal human life on Earth.>
<Mortgage repayments, the nine-to-five, a persistent nagging sense of spiritual emptiness.>
<Save the tears for later, boyo.>

Kako će se desiti Orgazam

Široki krevet i već mokri čaršavi. Pala je noć. Dvije vragolaste vreće se bijele na krevetu. Koža se presijava pod prozorskim odbljeskom ponoćnog januarskog neba. Njene grudi su meke. Dvije nježne ruže, svijetloroze; pupoljčići sve više bubre. Ruka mu klizi preko naježene kože. Svaki kvadratni decimetar njenog tijela ima po svoje modro obilježje. Jezik se igra oko butina. Poskakuje i preskače. Klizi preko stomaka, do rebara. Zaustavlja se na grudima. Na mekim, mesnatim grudima. Obije ruke su tu da pripomognu. Jedna je zaostala daleko iza, duboko unutar. Jezik oblizuje ružičasti pupoljak. Siše ga. Zaostala ruka radi sve brže. Jezik nastavlja do ključnih kostiju. Upija, lomi, grize. Oh vrat, božanska rukohvatna bjelina toga vrata. Jezik ostaje u njegovom korijenu, ušuškan u onom laganom prevoju. Ona uzdiše pogubljeno. Ona dahće, stiska, vrišti. Moli ga. Preklinje ga. Dodirni me. Uzmi me. Spusti me. Spusti me odmah. Tu je. Na njemu je. Razara je. Do kraja. I ona ne mrda. Moli ga da se ne miče. Svijest se rasplinjava u mirisu i boji vlažnog vazduha.

Poetry of thoughts : Ramblings, Kozma, 2013-16.

Don't drown your sorrow with scotch, smother it with candy. Cause at the end of the day, diabetes beats cirrhosis Thanks, honey. Who are you? A lynching of reality Does one ever truly experience, or simply observe? Death died God is watching, he just doesn't care People don't change, their masks evolve Our thoughts and emotions are rose-colored spectacles, guarding us from our true self In human understanding, there are no absolutes. Only crystalized relatives. Sold to the dying Earth for seven billion The heart of darkness is illuminated by neon Nirvana is wishful thinking He went out with a crappy one-liner and enough steroids in his system to make a mouse into a rhino And his breath was like gaseous Listerine String out the choruses and orchestras, the poems and epics of my journey. Bring me the orators and spokesmen, the writers and composers. To hell with all of them, I know what I saw. The only thing that really caught my eye in America, and I saw this in New York and Chicago, all kinds of places, were people in 300 dollar shoes, 700 dollar suits, and 2000 dollar watches, walking down the street, talking to themselves. It's the truth even if it didn't happen That's just... Singing! It's not music! It's not art! Ponder thy existence, and you will see the cage Try and get outta life alive "I can see I have your attention" is like "I got your nose", but for adults It has become apparent that as time passes, moral evil is becoming more prominent than the natural kind The valiance of the effort should be gauged in its success rate What good is a radioactive bathtub that can decimate a city if everyone else has it?