Kapi slomljenog neba

Slušam kapi kako se trkaju niz stakla
Odmaram dušu dok virim kroz oči, posmatrajući kišu kako hladi
moj dvadesetsosmi krug pakla
u koji bežim svake noći
na neka savršeno nesavršena mesta.
Zabrinjavajuća je moja sreća dok slomljeno nebo lije uz prasak.
Mozda jer kapi kiše odbijaju da budu tiše,
I za samo jedan časak naprave
više otkucaja nego prosečno srce za celi svoj vek.
I nebo je savršeno uskladjeno sa bojom moje misli o tebi,
koja tako mokra i tmurna ne moze da se odupre sebi
Pa pruža ruke kiši da je spasi od davljenja.
A ja, predana njoj, još uvek tražim kišu,
posmatrajući ovu liticu 
po kojoj šetam, da me makar još jednom oblije milina.
"...a noć je gluva, i sve od spolja guta tišina."...

Možda ćeš se vratiti

"Ne ruši sve mostove, možda ćeš se vratiti.

Nisi ptica ni leptir obalom što leti,
Kad nema mostova uzalud je čeznuti,
Uzalud je shvatiti, uzalud je hteti.
Ne ruši sve mostove, možda ćeš se vratiti.
Ostavi bar jedan most između srca i mene.
U samoći je lakše neshvaćeno shvatiti,
Mogle bi te nazad nagnati uspomene..." 

                                 - Ivo Andrić

-If you love something you let it go.
-Said a pussy, and pussies are repeating it since then.

Third-person singular

Have you ever thought about fall?
About the leaves, the fire, the smell of the air? Have you ever asked yourself why leaves is the first thing that pops up in your mind?
The brown, the falling.. over and over, the rotting.

Vi ste neponovljivo stvorenje, gospodine Grej

If you can't catch a wave then you're never gonna ride it

You can't come uninvited
Never gonna give in
never gonna give it up, no
You can't take me
I'm free...

A melody, a memory, or just one picture...

All I have is memories, memories and dreams
And all I have is complicating
And won't make the past leave me with no regrets

"At that moment, I swear we were infinite."

"All the dreams we held so close, seemed to all go up in smoke
I hate that sadness in your eyes..."

And everything I once knew disappears. Even dust. It bursts to air in huge dark clouds.
I cant. Control. Its not mine anymore. Its not mine for a long time, I suppose...
And they? They mustnt know.
Its like Im radioactive. Everything that comes close - falls apart. So what can I do? Do I have other choise?
All that's left are memories. They never fade away. My last vice. My final addiction.
The fall, the winter, the beauty that came and left with the cold that's long gone.
But, hey... another winter is here. I guess not as close as perefect as the last one, but.. at least it came. It has begun.
All the chill of the air, the warmth of the breath... the touch of the wind. Its, I dont know. It all feels lost. Like it belonged to the last winter only. And now She took it all away with her.
Melodies. Memories. And pictures. They remanin. They never go. They are the only ones that never go.

"But Angie, I still love you baby
Everywhere I look I see your eyes
There ain't a woman that comes close to you
Come on baby dry your eyes
But Angie, Angie
Ain't it good to be alive?

Angie, Angie, you can't say we never tried"

But I'm not the only one

- Sophia? Do you remember the last time we danced?
- Christmas Eve?
- No.. I mean really danced. With your heart carrying you around, not you feet.
- You're crazy..
- No ma'am. I'm just a dreamer.

When I find myself in times of trouble

Ne mogu. Ne želim. Neću da oprostim. I sve što sam sam već jednom oprostila sada neću da oprostim. Jer šta je zapravo prošlost? Ne postoji nešto tako. Ona nas čini onima što jesmo sada. Dakle ne postoji prošlost. Postoji samo sećanje. A sećanje je stvarno i živo dok god dah može da se probije preko usana...

Posle il' pre po svoje vraća se

I taj osjećaj me proganja. 
Šetam ulicom,
sporim korakom
muzika mi u ušima odzvanja
svi su me u mozak danas jebali 

kao da sam stoka poslednja
Sveti bes mi se kroz uši uliva
i sada teče i mojim venama ..
I znam da će isto sranje da se nastavi
čim predjem prag
čujem ti u glasu, tu muku, taj vrag što tu čuči,
da će po mozgu da mi čeprka, 

da me provjerava, muči, maltretira
I kako se primičem djavoljim vratima, za sebe izgovaram
Ne dovedi me u iskušenje, no izbavi me od zloga
Ruka od olova, kvaka ih otvara.
Rez. Duboki uzdah. Pokušaj broj dva.
Uh.
I uskipjela krv tada dade mi snagu
Sveti bes obrnu za mene tu kvaku,
pokušah da se sjetim riječi, ali one kao da su iza vrata ostale
Ali, svejedno.. bi kasno...
Jer u trenu kad sam vidjela vještičije lice
Morala sam da zarijem nokte do krvi u dlanove
da bih obuzdala pesnice da joj glavu
zajedno sa svim njenim hirovima

ne bi prosule,
i tako me oslobode cjelodnevnih iskušenja.
svakodnevnih rušenja
 i nada i snova,

oslobode vještičijih lanaca..

Crimson ashes

I look at the sky
and all I see is ashes above me,
but there hath been no fire anywhere near.
The sky torches the rain,
and all that have left
is the colour of sin, colour of empty
and to the my crimson
sky pours its grey drops, from burnt clouds
'till my blood is ashes...

Konačno

I toliko utisaka puni i srce i glavu.
I toliko mudrosti izrečenih odjednom
da ja ne znam kako da ih sročim
da to ispadne čitanja vredno
Kako da prenesem na druge ono što sam od tebe čula
jer ti si moj bog, moj idol
Ti si moja inspiracija, koja je evo protekla
konačno posle svih onih prepreka.
I trudim se da budem sve ono što ti predstavljaš
i da se drugima, a ne sebi suprotstavljam,
da učim, da volim, a da se ipak zajebavam.
Da ispunim sva tvoja nepostavljena očekivanja.
I verujem ljudima,
al im ne otključavam glavu,
jer sadržaj je previše vredan da rizikujem da ga neko odnese
promeni, a posebno uništi
Zato krijem tu bravu.
I sve reči koje su žudele da vide svetlost
daha preko mojih usana,
ili da se zacrne na papiru,
su se nekako promešale sa tobom, i ovime što tebi govorim.
Trudim se da ne izdam ono igubljeno dete u sebi.
Da mu pomognem da se nadje. 
Svakog dana u svetlosti.
Svake noći u senkama.
U čast tebi. 
I svim tvojim iz srca iskapanim rimama.

Oštrica Vremena

" Te noći sam usnio jedan neobičan san:
na megdan me zove crni čovek, u ruci mu mač.
Ja goloruk vičem da to nije fer, al' ode glas,
ode skupa s glavom koju mi odseče u taj čas.
Al' kako već biva u snu, nekako sam ipak živ:
glava gleda sa poda ubicu i otkriva trik:
tek tada videh jasno, sa tog malog razmaka
da to u ruci nije mač, nego ogromna kazaljka."

Utisak

Da li vam ikada desilo nešto što je promenilo vaše unutrašnje biće na najgrublji, i najokrutniji mogući način?Da vas neka knjiga oduševi i istraumira u isto vreme, jer ste se možda delom prepoznali negdje u njoj? Da se vežete za nekog lika iz filma, i da svim silama želite da imate baš takvog starijeg brata? Da li vam se ikada desilo da na mrzite nekoga jer poseduje neku vašu osobinu koju prezirete, ili poseduje nešto što želite? Meni jeste.
Ponekad se uplašim kad shvatim khrkost svakog ljudskog bića, pa i mene medju njima. S tim što ja obično volim da se zavaravam kako mene ništa ne dotiče. A onda shvatim da i obična reč može da bude ono što je prodrlo do potpune unutrašnjosti, na ona mesta gde se krije duša kada ne želi da bude nadjena.
A te knjige... obično mogu da pevam čitave pasuse kad me nešto podseti na neki. A oni citati koji su me najviše dotakli, njih nikad ne gubim sa uma.
One su promenile moje gledanje na svet, moje gledanje na sebe, i moje gledanje na društvo pre svega. Prihvatile me takvu kakva jesam, ne forsirajući bilo kakvu vrstu promene. Jer, zar baš to nije posao svake grane umetnosti?
Negovanje drugačijeg.

A song of myself and many more

Where will the life lead us?
'Cause in the end we all end up alone
Maybe if you're lucky enough to stop someone who wants to follow you there...
All the dreams we ever had, at one point seem to fade away, 
becoming a bit more of a haze...
Oh Lord, won't you spare my sinning soul? 'Cause I'm just a human
And not a thing more.
But I'm trying to make the birds, and the wind
envy me every day...
But that's so hard, since they have their freedom to say
that they're okay
and need nothing more...
Sometimes I feel like I don't have anyone. Like I'm my only partner, friend...
But in times like these, I have my streets
with all of their haze and rain
And they all kiss me with every drop clouds send.
And all the nightmares
that came alive?
All the nights I cried?
I burn them out. And every single time
I let some loving into my soul...

Zabranjeno voće

I uvjek dohvatim dostigljive
odmah potrošim,
a onda tražim dalje..
A ono što me kopka
jurim, želim...
Želim sve što ne mogu da imam
a podcjenujem dobijeno
ili ono što mogu lako da dobijem..
Šta je to
usadjeno u svakoj ljudskoj duši
da svako teži svome zabranjenom voću
nečemu što ne mogu
ili ne trebaju imati..
Zašto nam nisu dovoljne zelene jabuke?
Sazreće one vremenom..
Šta je to što nas toliko odjednom privuče nečemu?
Da bi smo ga najčešće odmah odbacili
čim ga shvatimo da nije nedostižno...
Kakav je to plamen koji gori u nama
Zar je ljudska pohlepa toliko jaka?
Jednom mi je neko rekao
da je Bog zaboravio u nama da ugasi iskru besmtnosti...
Da li zbog toga želimo sve, sada?
Prokleti da uvjek tražimo bolje, veće
prokleti da sebe smatramo najboljim i najvećim
iako to nismo
do onoga dana kad nas vrate zemlji
iz koje smo postali...

Pismo nikome

      I dobro mi je... Stvarno jeste.
Imam trenutaka kada se pogubim. I kada dobijem porive da uništim. I sebe i ostatak svijeta. Ali ti trenuci brzo prodju. Otjeram ih nečim ili ih nekim.
Iskreno se nadam da život postoji još negdje. Jer ovdje je previše zagadjen ljudima. Prodanim dušama.
Mrzim ovaj svijet. Zato se trudim da uvjek imam drugi negdje tu blizu kada ovaj ne mogu da podnesem, kada predje sve moguće granice podnošljivosti.
   
      Tih dana bih samo ležala i lutala po nekim kišnim ulicama. U mojim svjetovima ulice su uvjek kišne. Nebo je sivo, a tlo miriše na jesen. U vazduhu može da se osjeti nirvana. Možeš da je namirišeš. Možeš da kisneš a da se ne natopiš. Možeš da sanjaš i živiš odjednom.
Često me tjeraju odatle. Nikada me ne mogu istjerati, jer njihovim tužnim glavama taj svijet je previše dalek da bi ga spoznali. I ponekad pomislim da je ljubomora to što me tjeraju, idiotizam to što ni ne pokušavaju da ga vide. Ali šta ako jesu u pravu? Ako sam previše daleko otišla tamo. Jer već odavno ja ne želim da se vratim. Uvjek se kačim za ljude, za stvari... Kao krpelj, zagrizem duboko u njih, i ne puštam ih. Nisam nikada bila nestabilna, ali moram da imam nešto što ću uvjek imati uz sebe, na dohvat ruke ili misli, neki centar mog života. Ali kako je toliko mnogo puta svašta i svako dolazilo i odlazilo iz mog života, sada sam se usidrila u moj um. I ne puštam ga.

     Možda zato toliko volim da upoznajem ljude. Da ih proberem. Da uništim loše, da ostavim dobre, i da zacementiram najbolje jer takvi uvjek pobjegnu. Prije ili kasnije oni se oslobode i bježe ne osvrćući se za onima koje su slomili zajedno sa svojim cementom.
I radujem se što počinjem. Treba mi da počnem nešto. Ah, kako se nadam da će sve da bude dobro. Da ću imati ljude, koji će imati mene. Biće moji, ali ću i ja biti njihova. Koliko sam samo zvijezda padalica i trepavica potrošila na ove želje. Možda i previše.
Nadam se ne premalo.
                                                                                                           
                                                                                                              Iskreno ničija,
                                                                                                                Ja

In a world of my own

Tamo...
Tamo su ulice uvjek kišne. I prazne.
Vazduh je hladan, a opet topao.
Miriše na jesen. Na oganj.
Iza ulica
na jedan pogled daleko
leži šuma. Modrih borova.
Iznad njenih vrhova izviru oblaci.
Ta šuma ima brvnare sa ognjištem.
Mora da ih ima.
Pored svakog ognjišta spava po jedna mačka,
i jastuci su uvjek topli od vatre...
I krevet sa bijelim čaršavima koji mirišu na lavandu.
I neki u krevetu, koji gužvaju te čaršave
i šapuću...
A noći?
Tada se oblaci razmiču...
Mjesec hipnotiše svojim zracima. 
A čitav zvezdani svod je tu.
Konačno vidljiv.
A iza šume ima jedna mala-velika plaža.
sa pijeskom poput brašna.
I iza sklopljenih očiju
slike nisu ometene dok proleću,
uz šuškanje mora.
I najčešće sam sama.
Ili sa njim.
Ili sa onima koji su još tu.
A takvih ima i dalje.
A one ulice?
Sa njihovog asfalta odskaču kapi.
Udaraju svom brzinom.
I magla je često spuštena.
I ne tad ne vidim ništa pred sobom.
I uživam.
I sanjam...
a ne moram da se budim.

2. stranica iz dnevnika

I neizmjerna euforija. Novi početak. Svi se čude kako sam ja toliko socijalna i otvorena, i otkačena, pa mi je tako lako da pričam sa nekim koga nikad nisam prije vidjela. Zar ne bi bio grijeh propustiti i jedno prijateljstvo koje je moglo da se stekne? I jednu ljubav koja je mogla da se rodi? Kažu da imam petlju. Ja samo kažem da je šteta ne dovrštiti nešto započeto, ili dopustiti da te sopstvene utvare spriječe u bilo čemu.

A počeci... zar nisu savršeni?
Nikad ne znaš šta te dalje čeka... Svaki momenat je zlatan. Samo su najbolje stvari na površini. Vrijeme donosi samo probleme. Ali i kraj je divan, takodje. Tek tada shvatimo vrijednost onoga što se završava, onoga što smo imali. Ali ono što ga razlikuje od početka, je to što ne mora da bude srećan. Jer život nije jebena bajka u kojoj ti je happily ever after pruženo ugovorom.

"...Svaka moja slabost je sigurno prolazna..."

I sve što me držalo
je nestalo...
Kao što maslačak nestane u jednom trenu
kao da nije ni postojao
kada zasija šibica.
Stvari tako nestalne,
ljudi tako prolazni...
Spremni da te izvrnu, ismiju, odbace
kada im to predstavlja dovoljno zadovoljstvo,
dovoljno napajanje njihovom egu,
kada imaju nekog da zadive...
Tužno je to..
Svet je tako pun sujete
niko ne ume da više voli,
mada nije kao da su ikad i umeli...
I zalupa srce
I nastupi bes
I nastupi strah
da te onaj kog si voleo
menja.
I odjednom gubim sve sto mi je značilo.
u trenu...
Biću dobro..
Aritmija.
Samo na kratko..
Svaka moja slabost je sigurno prolazna.
I tražim novi početak...
grabim ga.
kao i svaki put kad nemam sidro
u nečiji okean pusteno,
da traži novi dom.

Padanje u svest

Ne želim da se osvestim, ne želim da se probudim i suočim sa stvarnošću.
Moj um je ponekad tako divno mesto. Čak i onih dana, kada tamne senke udju u njega, ne želim da idem dalje od njega i njegovih granica, baš zato što ih on nema.
Ne želim da padam u svest svakog dana. Meni tamo nikad nije dobro.
Jer sve se sada nekako privodi kraju, i realnost je previše ružna i okrutna za nežna bića. Koliko god ona tvrdoglava i uporna bila, mnogo se bolje snalaze u njima prilagodjenim svetovima, van lanaca realnosti.
Ali baš kao što kažu, onda, čim izgovore nekada davno, davno, 'posle svakog kraja mora biti novi početak' .
Uživam u njihovim bajkama samo jer jako želim, jer hoću da verujem u to što mi pričaju. Ali kada se jednom završe, koliko god početaka da ima, stvari više nikada nisu iste. Uprkos svim njihovim bajkama i mojoj volji za verovanjem.
Ne želim da se probudim. Sanjala sam predugo, čitavo leto sam sanjala, a moji porivi za snovima i dalje nisu zadovoljeni. Ali opet... ako sve ima svoj kraj i početak, počeće i moj san ponovo. A snovi su toliko divni da vredi rizikovati da se pretvore u košmare...
Uvek prevazidjem taj strah, čak i posle košmara. Tad samo duboko udahnem i utonem u novi san. Pružim mu ruku i zaigram sa njim sving do onih granica kad više ni sebe ne mogu da pratim.
Ne želim da se probudim.

Linije večnosti

Pogledi ka horizontu otkriju tako puno, a opet tako malo...
Pogledaš na mapu i znaš šta se krije izvan tvog pogleda, a opet ne možeš da ga osetiš, namirišeš...
Pogledaš liniju gde se ukrštaju voda i nebo, i shvatiš pojam večnosti.
A večnost? To je kada pogledaš iza sebe i zadovoljan si sa onim što si do sada uradio u životu.
Uvek te tište neke greške, da...
ali znaš da su velike stvari ispale onako kako treba.
Kada pogledaš iza i ponosan si na ono što si bio, i što jesi, bez obzira na to što si radio, jer znaš da si radio samo ono što si hteo onda kada si to hteo, i znaš da si postao sve ono čemu si težio...
Večnost je kada pogledaš, izgubiš ili zamisliš nekoga, i shvatiš da ga voliš. Taj trenutak sadrži u sebi večnost i još toliko toga.
Okean je večan. Nebo je večno. Budućnost je večna.

Pokidani pokloni

Zašto uvjek uništim sve što dotaknem? Ne mogu da živim sa nečim onakvim kakvo jeste, nego u očajnim pokušajima da ga popravim, upropastim ga.
A najgori dio je što tek tada shvatim da možda  i nije bilo tako loše prije nego što sam ja odlučila da treba da se popravi. Neke greške više ništa ne može da ispravi. Ni vrijeme. Možda bi ono i moglo kada bi teklo unazad...
Jedini način da se takva greška popravi je da se zamijeni upropašteno, ali... kopija nikad nije dobra kao original. Fabrička greška je u kopiranoj uspomeni.