Zatvori oči. Nježno. Tako. Sad zamisli. Uhvati za rub prvu misao koja ti pada na pamet, i zadrži je. Zamisli momenat sudara pljuska sa asfaltom. Zamisli ga. Vidiš li svaku kap kako gine u njegovom zagrljaju, vidiš li ih? Pa pogledaj. Ne zamišljaš dobro, zamisli, gledaj. Vidiš li svaku kap kako se prelomi u pogledu neba dok trči u smrt, vidiš li svaku kap kako se ne osvrće? Možeš li da osjetiš njihov miris? Ne, onda i dalje ne zamišljaš dobro. Prestani da terorišeš te kapke, pusti ih da odmore idiote. Pomiluj oko, spusti kapak nježno i ostavi ga da miruje. Znam da se smiješ, drhti ti trepavica. Vidim ti osmijeh u očima. Tako. Pa neka su zatvorene, mirišeš na smijeh. Začepi već jednom, odvlačiš sam sebi pažnju riječima. Zamišljaš li? I bolje ti je. Osjećaš li kapi, zumirane, kako ti ti dotaknu kožu i raspuknu se. Ne pitam te. Ćuti. Osjećaš li... Ma jebeš ovo, nastavićemo drugi put.
Wednesday, June 18, 2014
Monday, June 9, 2014
U tihom izgaranju
Velika težina mi je legla na pluća. Proteže se, pucka koščatno kao da već nemam dovoljno problema sa probijanjem puta kroz arterije. Boli me. Duša me boli. Dah me boli. Nedostajanje nekoga koga još nisam upoznala me boli.
Ponekad, kada dođe ovakav dan, osjetim se kao da mi se neko prikrao u toku noći i ukrao mi sreću. Pritom čak i čineći da je zaboravim, mada to ne toliko često. Obično znam koja mi radost fali.
Ali proći će. Proći će i ovaj dan, odnijeće teret sa sobom. Uvjek tako bude.
Proći će i donijeće ljeto duši mi. Makar duši.
Ponekad, kada dođe ovakav dan, osjetim se kao da mi se neko prikrao u toku noći i ukrao mi sreću. Pritom čak i čineći da je zaboravim, mada to ne toliko često. Obično znam koja mi radost fali.
Ali proći će. Proći će i ovaj dan, odnijeće teret sa sobom. Uvjek tako bude.
Proći će i donijeće ljeto duši mi. Makar duši.
Friday, June 6, 2014
Stanovnik Zemlje
Koračam ivicama razuma.
Šizofrenični obrisi dana, srećne svjetlosti. I unesrećene noći pod sopstvenim otiračem. Takvi obrisi dana.
Život mi se pretvara u jedan veliki uzdah, posvećen svemu pomalo, najviše tebi. Tebi kome pišem, sebi kojoj pišem, njemu kome pišem, i nikoga od svih nas, nikoga ne poznajem potpuno.
U kružnim neuspjesima smisla, besmisleno i konačno bježim tako što ostajem.
Vene mi nabubre od želje da se oslobode, a ni one ne shvataju da su same sebi lanci.
Ista šaka koja udara o hiljadu stolova i njen isti dlan izgreban iznutra.
Odoh da udahnem malo, da porežem pluća.
Šizofrenični obrisi dana, srećne svjetlosti. I unesrećene noći pod sopstvenim otiračem. Takvi obrisi dana.
Život mi se pretvara u jedan veliki uzdah, posvećen svemu pomalo, najviše tebi. Tebi kome pišem, sebi kojoj pišem, njemu kome pišem, i nikoga od svih nas, nikoga ne poznajem potpuno.
U kružnim neuspjesima smisla, besmisleno i konačno bježim tako što ostajem.
Vene mi nabubre od želje da se oslobode, a ni one ne shvataju da su same sebi lanci.
Ista šaka koja udara o hiljadu stolova i njen isti dlan izgreban iznutra.
Odoh da udahnem malo, da porežem pluća.
Subscribe to:
Posts (Atom)