Zatvori oči. Nježno. Tako. Sad zamisli. Uhvati za rub prvu misao koja ti pada na pamet, i zadrži je. Zamisli momenat sudara pljuska sa asfaltom. Zamisli ga. Vidiš li svaku kap kako gine u njegovom zagrljaju, vidiš li ih? Pa pogledaj. Ne zamišljaš dobro, zamisli, gledaj. Vidiš li svaku kap kako se prelomi u pogledu neba dok trči u smrt, vidiš li svaku kap kako se ne osvrće? Možeš li da osjetiš njihov miris? Ne, onda i dalje ne zamišljaš dobro. Prestani da terorišeš te kapke, pusti ih da odmore idiote. Pomiluj oko, spusti kapak nježno i ostavi ga da miruje. Znam da se smiješ, drhti ti trepavica. Vidim ti osmijeh u očima. Tako. Pa neka su zatvorene, mirišeš na smijeh. Začepi već jednom, odvlačiš sam sebi pažnju riječima. Zamišljaš li? I bolje ti je. Osjećaš li kapi, zumirane, kako ti ti dotaknu kožu i raspuknu se. Ne pitam te. Ćuti. Osjećaš li... Ma jebeš ovo, nastavićemo drugi put.
No comments:
Post a Comment