Nepodnošljiva bezdanica postojanja

U sumračnom prostoru dvije zore lutam utrnulih vratnih pršljenova. Nestale su i one beskrajne iskrice blickavih ali žarkih fotona, pa i svaki moj razlog da iole podignem glavu. Moj Ole Lole je iscrpen, i poslednja kap odavno povučena slamčicom. Možda sam vukla prejako, možda predugo, ali jedino preostalo je toz garavih dubokih emocija sa samog dna šolje. Možda nam stvarno nije toliko dobro koliko sam htjela da bude. Riječi su presahle, dodiri su česti i tupi. Moje lično Spasenje je postalo bivše. Duša mi je mrtva već danima, iako bi je povremeno vještački i oživio neki elektrošok na nekoliko sati. Pokušala sam da je zavaram obavezama, da je obrlatim knjigom, udžbenikom, poljupcem, zagrljajem, svadjom, ali stari je to lisac, našla sam koga ću da zajebavam. Posle svakog pokušaja vratim se modra, izubijana, išamarane i ošureno crvene kože na obrazima. Moja velika rupetina raste, i nada se da će taj bezobrazluk i nezahvalnost prema životu biti kažnjen dovoljno surovo da shvatim da se namjerno obmanjujem da mu je lice prvljavo i ružno. Nada se da će kazna uspjeti da opere sve masne splačine i da će njegova koža ponovo postati čista i bijela, i da ću još jednom uvidjetiti njegovu krasnu ljepotu. Zarđala je ovo klackalica. Nisam sigurna da li je do toga što uopšte i ne pokušavam da se odgurnem nogama o zemlju ili što me ova težina stvarno toliko povukla da sam istinski zakucana u tlo mojim krajem.

Baker, Chet, Little girl blue

# Andrei Tarkovsky, Stalker

Let everything that’s been planned come true. Let them believe. And let them have a laugh at their passions. Because what they call passion actually is not some emotional energy, but just the friction between their souls and the outside world.