Tvoje usne na meni tvoje ruke na meni i guram noz medju zube menjam oblik kao vidra nosim sablju oko bedra skupljam znoj sa čela na tvoje usne boje mesa spustiću kap svoje vode

Imam onaj osjećaj umora kad ne piješ dovoljno vode i shvatiš da te zbog toga boli glava, ili kad si toliko napet da shvatiš da ti je zapravo koža napeta i onda staviš kremu za lice i osjećaš se kao da je neko tog istog trenutka prestao da ti razvlači lice kao tijesto. E pa ja sam već nekoliko mjeseci sa manjim prekidima u ovoj prvoj prelaznoj fazi, bez ikakve kreme na vidiku. Nekako nije okej kad ne voliš dovoljno nekoga da mu ipak zavlačiš ruke pod majicu da bi ih ugrijao. Mislim da je to ono što su mi rekli da se zove podvođenje. Pa šta meni znači ako su tebi ruke hladne? Šta je imam od toga što ti meni spuštaš ruke niz kičmu ispod trake brushaltera? Ne znam samo da li si zaista toliko sve neke suprotne stvari od toga što sam ja mislila za tebi i o tebi. Ne znam da li si zaista sposoban za ovakve postupke. Ne znam ni da kažem ne. Suštinski ništa nisi uradio ali se ja konstantno osjećam poniženo, bezvrijedno i nevoljeno, ponekad i odbačeno kad drobni mehanizam mazohizma otvori zapakovana sjećanja na tvoje malverzacije. Kako, zašto i čemu?
P.S. Danas sam naučila šta znači Weltshmerz i shvatila da sam pisala o tome par dana ranije. Bijedno, a krupno zadovoljstvo - kad nađeš odgovarajuću nomenklaturu nečemu u životu pa čak i kad je tako sitno i prolazno kao misao.

Weltschmerz

Osoba. Ja sam osoba. Nestalna, fluktuirajuća, sebi neshvatljiva osoba. Jedna kaša svega i svačega. Svakog dana novi strani faktor utiče na moju dnevnu ličnost. Nekad volim najviše, nekad ne volim uopšte, ni sebe ni druge. Nekad volim samo sebe, nekad samo druge. Većim procentom sam kamen. Nekad sam u PMS-u, nekad nisam; il tako bar dođe kad se s vana posmatra, al se ja kunem da je u toku tog jednog mog dana, ta moja emocija potpuno stvarna, i mene potpuno realno u tom trenutku nagoni na goleme suze, i izaziva ogroman težak bol mojoj duši. No sjutradan i meni samoj djeluje kao da sam samu sebe lagala. Ko sam ja? Neka kašasta tvorevina hemijskih zbrkanih impulsa. Ljudi su kažu racionalna bića, homo sapiens je svjesna rasa. Svjesna ku*ac moj. Kao što su i mravi svjesni da dodju u koloni od tačke A do tačke B, da se razmnožavaju i prežive. E toliko smo svjesni, tako mi Dekarta. Potpuno nagonjeni seksualnim nagonom bijedno se zavaravamo da imamo svijest. Kakvu to svijest, kad ni sebe svjesni nismo. Svakim danom sam sve sigurnija da samospoznaja ne postoji, a svi mi njoj kao toboš težimo. A težimo joj samo kad nas sladak dečko odjebe, ili sladak dečko u hipotezi B ne postoji, pa u crnilu neistrošene seksualnosti prodire ta energija nazad u nas same, gdje se opet kao toboš pronalazimo u beskraju ljudske dosade. Nekad sam filozof, a nekad sam neiživljeno derle, iako sam u srži zapravo samo ovo drugo. Nekad sam okean i najgora bura, a nekad sam istovremeno i davljenik u toj buri. Šta znači biti osoba? Kako je čovječanstvo postalo dovoljno nadmeno i nesvjesno sebe da bi se zvali osobama? Šta mi to znamo o životu, osim da se završava, a ne znamo ni to u suštini samo znamo da ćelije trunu i postaju druge ćelije. Ko smo mi jebote, i kad smo stigli i kako smo uspjeli da uđemo ovako duboko u ovu jebenu slijepu ulicu. Osjećam se kao da ne postojim. Ne jer sebi dajem luksuz privlačenja pažnje aludirajući na to da nisam bitna kao individua, ali ujedno i aludirajući na to iz marsovske perspektive. Šta je čovjek suštinski osim nagon za preživljavanjem, i da li je to dovoljno da bi se nazvao čovjekom? Da li je moguće da su ovo zaista granice naše kolektivne i individualne svijesti, i da ne postoji ništa više tuda negdje okolo za nas. Samo zablude, razočaravajuća perpektiva, i ograničavajuća biologija. Sve me ovo čini nekako duboko, ljudski tužnom. I'm not angry I'm just disappointed. I sve ovo na kraju preobrati samo jedna stara pjesma u neku potpuno desetu nostalgičnu slatkastu emociju koju nisam u stanju da kontrolišem koja je potpuno zamaglila moj racio i sve ove pređašnje riječi. Mrzim što sam čovjek. Ali sjutra ću da volim što jesam.

Ljubavnik

Hronično bolujem od nepronalaženja u ljubavnim pismima i pjesmama nekih drugih umova i drugih ljubavi. I onda shvatim da mi to nije ni neophodno, a i djeluje mi nesnosno i nemoguće. Tako da bih proširila svoj spektar emocija patentiram riječ zaljubznesenost, jer je zaljubiti prejako za mene danas. Zaljubiti znači kad se u nekog zakucaš ljubavlju slobodnim padom sa šestog sprata u pod. Ako se zakucaš u beton, najebao si. Izlomiš se, raspadneš, sjebeš se dok te neko ne pokupi sa poda. Ako se zaletiš u sigurnosnu mrežu klatiš se, skačeš, vrištiš, plačeš, padaš, al te uvjek neko uhvati, i onda si imao baš mnogo sreće. Dakle kad si zaljubljen zakucan si, zaglavljen, boli te svaki Isusov ekser, boli te svaki Sizifov korak. Zakucan si fizički u nekoga tijelom, zakucan si emotivno u nečiju glavu. Proždrao bi ga, progutao, imao bi ga samo za sebe u svojoj utrobi i sve da te raspori iznutra jer bi jedino tad u tom trenutku bio potpun. I onda bi bio jedini slučaj na svijetu raščerečene osobe koja umire sa osmijehom na licu. 

E, zato ja nisam zaljubljena, ja sam zaljubznesena. Ja osobu ne bih proždrala, progutala, obmotala se udavskim stiskom ljubavi i smrti; nisam ga vidjela golog, nisam ga osjetila na sebi, u sebi, uz sebe. Nemam dovoljno faktora da bih na ovu ljubav bacila tešku kletvu riječi zaljubiti. Ja ga samo iskreno, nježno, moćno i kosmički volim. Ja bih ga grlila godinama, snagom svog čovječanstva, ali ga ne bih proždirala. Voljela bih ga ljubavnički krhko, i majčinski nježno. Ne bih posjedovala na sve načine, samo na onih nekoliko važnih tjelesnih i emotivnih.

Zato mi prečujane i prežvakane riječi lome moju zaljubznesenost i truju je u ogorčenost. Ja sam premlada a on je prestar za čekanje. A ipak dovoljno mlad da ga ego vodi uvjerenju da su moja toplina i petogodišnja razlika degradirajuće promjenljive. Da ga sujeta i strah od tuđih riječi sklanja od mene iz imaginarnih razloga koje ja isprva nisam razumjela a koji su stvarni u njegovoj glavi. Pašče, kurveče, premlada, niko je ne shvata ozbiljno. I sve to. I sve to jer sam došla i odlučila da budem topla posle godina druge politike, i da ljudi mogu bez straha da pričaju sa mnom. Zatrovaše me, a tek sam prodisala. Zatrovaše me, čuješ li. Zatrova me ti, i tvoja socijalna glad. Od ljepote i božanstvenosti istine, sveljudske ljubavi i bazične skromne dobrote, poćeraše me nazad, a ja ne mogu da izdržim više da stojim na međi, da mirišem ovamo truli vonj zlojeda i socijalne nadmoći, a tamo i spokojnu proljećnu kišu dobre namjere, i da pored svega znam da moram da biram ovo prvo. Ne mogu više, raspuknuću. Ne šutkaj me tamo molim te. Molim te u poslednjoj milisekundi u kojoj tvoja noga stoji ispred srži mene. Ne želiš i ne želim da vidiš šta i ko mogu da budem. Ne dodaj tu poslednju kap, popij sve nazad jednim lijepim gestom koji ja tako očajnički tražim iako ga nema. Budi ti ono što znam da možeš da budeš.

Dnevnik snova i smetlište stvarnosti

Sanjala sam da te dočekujem raširenih ruku u jedan neodoljiv zagrljaj koji se nastavlja u ples. I tako plešemo i ti me nosiš. I ja te volim bestidno. I naslanjaš glavu preko mojih leđa i ja te ljubim u obraz. I srećna sam jer polažem pravo na takve zagrljaje.
Kad mi je bilo najgore zamišljala sam kako te srijećem za istim šankom na istoj stolici, pravim dramsku pauzu dok te gledam. Onda te zagrlim i zaplačem. I onda odem, jer sam dobila zagrljaj.
Mislim da mi moja podsvijest vrišti u lice. A ja je sve bolje čujem što te više sanjam. Mislim da sam se toliko dugo ubjeđivala da nisam zaljubljena u tebe da sam povjerovala u to i sama. A čak ne nosim ni neku vrstu odgovornosti za ove postupke. Natjerao si me da se stidim toga i da ćutim o tome. Kao da mi nikad nije bilo dozvoljeno da pričam o svojoj zaljubljenosti. Kao da je to moj grijeh od kojeg moram da apstiniram ako želim da koegzistiram sa tobom. Mada možda bih se samo i zanijela. Ovako makar znam da nisam naduvala emociju. Imam ogromnu potrebu da ponovo odem kod psihologa. Kao da zaostajem za sobom otkako sam prestala. Moram nekome da pričam o tebi, a sa svima drugima mi je zabranjeno. Ili sam možda previše ponosna.

Imam osjećaj da ni za deset godina ne bih stigla da te upoznam, čak i da me hraniš sobom na kašičicu jednom dnevno. Ali kao što neko jednom reče Nekoga voliš iako ga ne znaš, nekoga znaš do srži ali nikad ne zavoliš. Taj neko je nastavio da priča o daljinama i blizinama, i ja nisam znala kako tu da te svrstam. Jer koliko god dalek ti meni bio, ja i dalje osjećam kao da si iz moje krvi isplivao. Kao da su me od tvoga bedra isjekli. Kao da vidim budućnost jer nemoguće da je to to. Ili bi sve ovo samo moglo da stane u jednu tužnu, nedramatičnu i mnogo manje teatralnu rečenicu - ja sam tebi daleka, ti meni blizak. Nekako ne mogu da povjerujem u to. Mislim da ipak vidim budućnost. 

Voljeti

Možda je došlo vrijeme da nadoknadim čitavu godinu dana nepisanja o jednoj osobi. Minimalizam, ili mogu čak slobodno reć siromaštvo mojih riječi u prethodnoj godini su daleko od informativnog kad je dotična osoba u pitanju.
U januaru je On polako ali sigurno počeo da mi zapada za oči, a ja da odlučno ulazim u njegov život, Od prvog trena počeo je da izaziva sve leptiričaste osjećaje koji zaposijedaju kad upoznate savršenu osobu. Ova nepodnošljiva faza u mojoj ontogenezi može biti nazvana Periodom eksplorativne manipulacije i nažalost u svojoj srži ova faza je i dalje prisutna. Toliko sam bila ubijeđena da moram da ga imam da sam ušla dugoročno u projekat osvajanja.
Oduvjek sam bila svjesna da sam zavodljivo šarmantne prirode, i da je svačiji prvi utisak o meni upečatljiv. On može da ide u dvije varijante - Prva je 'cura je bog želim da sam pored nje OL D TAJM. Druga nastupa kad nisam u najboljem raspoloženju ili ne pokazujem poštovanje prema osobi jer sam zaključila da je idiot na ovaj ili onaj način - 'Ko jebe kučku' ili alternativno 'Koji kurac zašto se ovako ponaša a baš bih htio da sam češće oko nje'. Možda zvučim beskrajno nadmeno, ali dalje tehnike ne bi radile da nije tako; poenta ove poente je da umijem da se dopadnem ljudima, vrlo jednostavno. A da, i ako im se ne dopadnem, imaju osjećaj uskraćenosti. Da budem iskrena, na kraju više je pitanje tehnike nego suštine, mada tehnike ne bi ni funkcionisala bez suštine. Dakle, naučila sam da umijem izuzetno dobro sa ljudima, ali bez moje harizme pitanje je kako bi stvari ispale.
Ovo je sve bio maleni uvod u sledeći dogadjaj. Nakon moje inicijalne simpatije prema Pomenutom, čvrsto sam odlučila da moram da ga zaljubim u sebe. I planirala sam toliko dugoročno da je to u nekoj mjeri postalo bolesno. Prvi korak je bio da privolim njegovo društvo da bi onda odatle sve klizilo lakše, što sam vrlo lako i postigla. Tu sam sebi postavila temelj u vidu - podržavanja bilo kakvog kontakta sa mnom, istog okruženje, efekta familiarnosti... Sve je to u mojoj glavi bilo vrlo smisleno, a nije mi trebalo puno truda. Drugi korak je bio sam On, tj uspostavljanje konekcije sa njim na nekom dubljem nivou. Ovdje, ovdje nastaje problem.
Da bih dobro objasnila problem moram da napravim kratku digresiju. Možda ipak malo dužu, prije nego savršeno nalegne na priču. On je tip osobe koju osjetite kad uđe u prostoriju, a ko nema šesto čulo za auru itekako Ga čuje. Večeras sam ponovo shvatila koliko ga volim samo zbog načina na koji je ušao u prostoriju. I to nema veze sa Blue jeans, white shirt načinom, već sa dinamikom koju nosi sa sobom. Pozdravili smo se, krenuo je kući, da bi nakon minut uletio nazad kao da je nešto zaboravio. Što bi? - Hoćeš li ipak da pođemo? - Hoćemo li? -Zovi taksi. Vidite, ovo je razgovor na koji se ja zaljubljujem.
I ovo je osoba koju ja beskrajno volim. Pored svih ostalih slučajnih ljudi koji su se lijepili za mene, Njega nikad nisam dobila jer ga nikad nisam ni osvojila kako treba. Njegovi zidovi su za mene ostali previsoki. Na trenutke se dešavalo da popije previše, ili bude rastresen na ovaj ili onaj način, pa kaže nešto zbog čega ja shvatim da je njemu itekako stalo, ali sam uglavnom to morala da shvatam kroz apsurdne trenutke svađa koje su nas na kraju i odaljile.
Ukratko, nastavak na priču je da nikad nisam uspjela da ga očaram da se zaljubi. Možda upravo jer sam pokušavala. Znala sam da me voli ali sam bila daleko od zaljubljivanja, a to onda znači da vas neko jednostavno ne voli dovoljno, jer ipak zaljubljivanje je ono koje omogućava gledanje kroz prste na razne gluposti. Nikad mi nije bilo jasno da li je do mene, ili  do njega, ili do nas oboje. Samo mi je ostalo žao što mi nikad nije dozvolio da se iskreno zaljubim u njega bliskošću. Ili sam možda jednostavno sebe ubijedila da bi mi bilo lakše. Jer koliko god puta da suptilno ispadne džukac, njegova blizina meni ostaje neodoljiva. I tako već cijelih godinu dana.
Pojam ludila mi je postao blizak. Moji snovi su mi postali kazna noćima, ili možda najveći blagoslov. Sanjala sam ga u najrazličitijim situacijama, i sanjali su nas dvoje drugi. Poznanici su me pitali za njega kao da je to nešto logično i već potpuno uobičajeno, a ja nisam imala srca da im kažem da ne samo da se između nas nikad ništa nije desilo već i da nismo više u kontaktu ili bliskom odnosu. I od ludila su me jedino spasila sjećanja na svaki zagrljaj, ukradeno njuškanje mog parfema, ili ispipkavanja i griženja mojih ruku i vrata. Da li je to bilo išta više od običnog inferiorisanja mene je pitanje koje me najviše boli. Kad bih mogla nekako misli da mu pročitam dušom bih danula, pa samo da znam da li da nastavim da ga tjeram da bude dobar prijatelj za početak, ili da odustanem radi neke gorde njegove izopačenosti koju demonstrira. Sve to, samo kad bih znala ko je on i šta misli zapravo.
Kad me ostavio samu na ovom svijetu plakala sam danima. Iz nekog razloga konstantno sam osjećala da je on sve što imam, kako i zašto kad ga do kraja nisam imala nikad ne znam. Ali uvjek postoji ta neka urođena doza poznatnog koju imam sa njim. Taj neki isti kroj, taj isti sklop ličnosti. Taj poluodraz u ogledalu. Neki folderi su mi prazni koji mi nedostaju, ali izgleda da to u krajnjoj jednačini nije bitno. Jer svi ljudi prema kojima sam mislila da nešto osjećam a koji imaju te foldere su zapravo jedino imali moje poštovanje na nekom posebnom, sebičnom, samoodražavajućem nivou. Prema tim ljudima sam više mislila, nego što sam osjećala. Ili i ako sam osjećala to je bilo neko bolesno poštovanje protkano tankom dozom divljenja koje na kraju očigledno ne znači ništa. Te ljude prestala da volim (najvećim dijelom, valjda), ili ih nikad nisam iskreno ni zavoljela. Dok Njega zovem mojim bez ikakve potpore. Bez ičega, bez ikoga, bez ikakvog materijalnog dokaza. Samo zbog nekog osjećaja da je On meni srodan, da je moga kroja, da su po onoj beskrajno sladunjavoj kliše priči moji atomi nastali gdje i njegovi atomi. Duše su nam jednostavno iste kategorije - i mračne i svijetle, ponosne gorde i čvrste, a opet mekane, povrijeđene i napaćene a opet pune ljubavi.
I opet na kraju, koliko ga volim, a kao što sam imala neku novu potrebu da mu to pišem porukama - beskrajno; toliko ga i mrzim kad se prisjetim sve emotivne štete koju mi je nanio. A nanosio je lopatama zemlje po grobu moje psihe, koja je bila rasporena, raskravljena i spremna da ga voli baš beskrajno.
I sve sam ja to nanovo večeras ispreživala, u nadi za nekom novom perspektivom. Tako sam nanovo počela da cijenim avione i mostove kad sam shvatila koliko je impresioniran dečko koji je došao iz malog primorskog grada koji nema ni mostove ni avione u nedostatku svojih rijeka i obližnjih aerodroma.
Zanavjek hvala na avionima i željama, i mostovima i rijekama i beskrajnim voljenjima.