Love is a losing game

Počinjem in medias res
trajati je nemogući quest
pređašnja sreća, pa bila je nestvarna
tako je i trajala svega mjesec dana
dok se polako naakumulirala godina prošlih.
Divan period ovog života
al ta njegova topla ljepota
nije pretegla težinu crnu
poslednjih dvadeset dana u junu.
Ponovo sam bila razočarana,
očajno, nestabilno dislocirana,
dok blagi miris slobode ne dodje
i kao da sav moj jad prodje.
Shvatila sam da ne mogu tako
i koliko kod ne bilo lako
lakša je čvrsta sreća bez tebe
koliko god bila blaža,
nego period tuge i bijede
i plač za mirisom svoga potencijala
zbog velikog truda i dugog staža.
A onda smo se opet sreli
kriv je za to jul ovaj vreli
vazda mrk i vazda bez tebe
zašto ikad da bude mio, ko nas jebe
Baš kad sam našla neko blagostanje,
od prvog pogleda sve je bilo manje
znala sam da neće ispast kako valja
i posle sve muke suza kao grmalja.
Sve u svemu desilo se tako
znam te sudbino kurvo stara,
pogledah te i nasmijah ti se blago,
dosta je bilo ovih igara!
Ni ovo ne bješe nepredvidivo, samo
ponovo mi se sasu šljunak u pluća
tako je to, znamo se odavno,
nije moglo proć bez ganuća.
Da sam ikako mogla: vrijeme bi stalo
i stalno bi svi tu zajedno pili
muzika dobra, ljudi mili
a posle toga
uvjek bi me čekala ta soba ista
i ista noć s tobom, duga
bez ikakvog 'dalje', budućnost čista.
Onda ne bi bilo narednog jutra
6am anksioznosti i zamalo suza
al ne bi bilo ni tog budnog zagrljaja
a ni tog mrznog svanulog 'sjutra'.
Da je sve stalo ikako tad
taj poljubac u obraz vječno bi tu ostao
ne bi ponovo bilo i da i ne, bilo bi 'kad'.
Čovjek je najnesrećnije stvorenje postao.
Kad bih pitala
zašto jednostavno nismo bili srećni
znala bih reći
koliko god da je logika posustala.
Mazohisti, kurve, istrebljivači idioti...
Sve je to tako.
veliki teret ljubavi je rešenje,
toliko velik da previše boli.
A znam, znam da smo umjeli
i dali više melema rani, a manje soli.

samo me strah tako velikih promjena u čovjeku
kada postavi tako prioritete
da namjerno nije srećan
ili jednostavno nikad ni ne nauči da ih postavi.
Dvije godine kasnije ista priča
svi smo na kraju isti ostali
konjski tur na kraju biča.

Art of losing

The art of losing isn't hard to master;
so many things seem filled with the intent
to be lost that their loss is no disaster,

Lose something every day. Accept the fluster
of lost door keys, the hour badly spent.
The art of losing isn't hard to master.

Then practice losing farther, losing faster:
places, and names, and where it was you meant
to travel. None of these will bring disaster.

I lost my mother's watch. And look! my last, or
next-to-last, of three loved houses went.
The art of losing isn't hard to master.

I lost two cities, lovely ones. And, vaster,
some realms I owned, two rivers, a continent.
I miss them, but it wasn't a disaster.

- Even losing you (the joking voice, a gesture
I love) I shan't have lied. It's evident
the art of losing's not too hard to master
though it may look like (Write it!) like disaster. 

Elizabeth Bishop