Kestenove. Oči boje suvog lista. Mogla bih da utonem u njih i plivam dok me ne izbace na obalu, da ih molim da me puste da zaplivam ponovo. Slušala sam opijeno njihov žamor dok su mi pričale, topila se, ćutala, izgrađivala se ponovo, čisto da se ne izgubila potpuno u njima. Da bih mogla da im odgovorim s vremena na vrijeme iz neprostorne daljine. Jeste, opijajuće, da, tako bih ih opisala. Biti dijete, kako li je to? Zaboravila sam. Živjela u konstantom zaboravu dok me nisu podsjetile, dok se nisu poigravale sa mnom valjajući se goredoljelijevodesno, izbjegavajući, tražeći. A onda su zaplesale sa mnom. Dozvolila sam im da mi dozvole da se obmanem. Jer, niko i ništa nije u stanju da te obmane kao ti sebe samog. Ili možda, ponekad ako dozvoliš, nimalo namjerno (lažem, možda malo) ritam pogleda konačno datog. U njemu se ogleda toliko toga vidljivog samo na tren, prekratko da pogledaš, a dovoljno da vidiš, da želiš, možda i imaš, ali samo ako si svjestan uskorog nemanja. Okusim pogled, zaronim u njega na treptaj. I plačem, progutalo me ponovo izgladnjelo dijete u meni. Okusila sam ga. Oplovila. Bio je ukusa sazvježđa. Navukoh se na nebo, sasvim slučajno. Pamtiće me mislila sam, navukoše se i one na mene mislila sam. Jednom ogledana u očima zvijezda, bijah nepovratno razmažena. Zaboravih koliko sam malena pri njemu, zašto bi ono mene pamtilo. Bljesak osmijeha u očima na pomen imena rekoše mi, povjerovah im iako sam znala da me lažu. Oh, zabludo, koja li si u nizu? A po čemu će mene da pamte zabludo? Budi nježna, nježnija još malo....
Andreju.
Andreju.
No comments:
Post a Comment