Miris modrog sunčanog zraka na svježem zelenilu, osmijesi koji pucaju iz pogleda stotina ljudi, pa i ove male grupice. Opusti se, bez žurbe. Stižemo u pravi čas na život.
Vidjeh jednog čovjeka, tatinog mi poznanika prije neki dan. Glumac inače. Šetao je bulevarom, onda posle pet kada nema auta. Išao je na partiju bilijara sa nekim prijateljem, i na dvijetri ture piva. Kapalo je uživanje sa njega, čisto, trajno, svježe, vječno. Živio je. Nije se zaustavio dugo, ali... taj miris... Boemstvo je sijalo iz njega, blještavo. Fascinatno blještavo. U polu osvijetljenoj žutoj ulici, mirisala je aprilska jesen.
Samo umjetnost može da preporodi čovjeka tako. Namirisah to opet danas. Progutao me taj osjećaj. Na onoj travi, jedno divno plavo stvorenje me nahranilo njenom energijom. Pričala je o filmu, o muzici, o knjigama. I dalje mi je njen iskreni vedri osmijeh pred očima. Taj osmijeh... taj osmijeh je vječan. Svako ko se ikad iz očiju nasmijao smijao se po ugledu na njega. Sve mi se čini mogućim. Znam tačno ko, i kakav ko želim da budem.
U mraku uske terase, otvoren svod, raširen. Gledao me u pravo u oči. Ležala sam preko vazduha, obasjana, a svježina me kupala. Meka plava muzika svira u pozadini. Lebdim kroz ovaj dan, ovu divnu noć. Život je ljubav. Svaki problem se danas sam raspleo.
Mogla bih svaki dan ovako.
Hvala.
Jedino je nedostajalo pjevušenje riot vana tu odmah pored mene.
No comments:
Post a Comment