Neke suve riječi bačene u prazno. Ja tebe da zaboravim, ignorišem? Šta je ovim ljudima?! Za samo jedan zagrljaj sve bih ti oprostila, radosti moja. Moja prva istinska radosti. Moja čista, iskrena ljubavi. Moram da napregnem misao da bih je oblikovala čak i u poljubac sa tobom. Ti nisi moj poljubac, ti si moj zagrljaj. Misao mi se sama pretače i oblikuje sliku vremena rasutog po uskom prostoru između četiri zida koji pucaju pod težinom čitavog svijeta koji je stao unutra. Ležiš pored mene i šapućeš pjesme. Sati nas miluju odjecima tišine u muzici. Grliš me od svijeta toliko da je vječnost je ljubomorna na mene. A zidovi se drobe...
No comments:
Post a Comment