A voljele su nas ulice noćas;

kunem vam se voljele su nas.

I tražile su nam utjehu noćas

musave,

i uplakane.

I pokušale su da nas sa:čuvaju noćas;

Zar ne vidiš da su pokušavale?

Dok se grad

ogleda u samoći

jedne ljetnje kiše

i asfalta kojeg je ostavila bez daha...

I eto,

iskliznula mi je misao.

Ti si moj trenutak

koji traje godinama,

možda čak i mjesecima.

i moj osmijeh;

I onaj prasak između 

njegovog sudara sa tvojim.

I blud;

I žudnja.

Moja Radost;

Jedina.

Ti si moja tišina, 

i ona moja šutnja koja traje

dugo,

predugo i za jedno čekanje;

Moj zagrljaj,

i ljubav,

I grozničava čežnja;

i slutnja;

To si mi.

I kunem ti se

nikad nisi ljepši bio 

nikome

no meni noćas,

Naslonjen kostima na zid

višiš

sa cigaretom

i kariranom košuljom;

I kunem ti se

nikad niko

nije imao veću želju da te zagrli

no ja

dok sam treptala 

između tvojih osmijeha

i pogleda na dolje,

I držala dah.

I stvarno je grmjelo, vidiš li?