Biće, bićeš, bićemo

Zatvori oči. Nježno. Tako. Sad zamisli. Uhvati za rub prvu misao koja ti pada na pamet, i zadrži je. Zamisli momenat sudara pljuska sa asfaltom. Zamisli ga. Vidiš li svaku kap kako gine u njegovom zagrljaju, vidiš li ih? Pa pogledaj. Ne zamišljaš dobro, zamisli, gledaj. Vidiš li svaku kap kako se prelomi u pogledu neba dok trči u smrt, vidiš li svaku kap kako se ne osvrće? Možeš li da osjetiš njihov miris? Ne, onda i dalje ne zamišljaš dobro. Prestani da terorišeš te kapke, pusti ih da odmore idiote. Pomiluj oko, spusti kapak nježno i ostavi ga da miruje. Znam da se smiješ, drhti ti trepavica. Vidim ti osmijeh u očima. Tako. Pa neka su zatvorene, mirišeš na smijeh. Začepi već jednom, odvlačiš sam sebi pažnju riječima. Zamišljaš li? I bolje ti je. Osjećaš li kapi, zumirane, kako ti ti dotaknu kožu i raspuknu se. Ne pitam te. Ćuti. Osjećaš li... Ma jebeš ovo, nastavićemo drugi put.  

U tihom izgaranju

Velika težina mi je legla na pluća. Proteže se, pucka koščatno kao da već nemam dovoljno problema sa probijanjem puta kroz arterije. Boli me. Duša me boli. Dah me boli. Nedostajanje nekoga koga još nisam upoznala me boli.
Ponekad, kada dođe ovakav dan, osjetim se kao da mi se neko prikrao u toku noći i ukrao mi sreću. Pritom čak i čineći da je zaboravim, mada to ne toliko često. Obično znam koja mi radost fali.
Ali proći će. Proći će i ovaj dan, odnijeće teret sa sobom. Uvjek tako bude.
Proći će i donijeće ljeto duši mi. Makar duši.

xx.fm

Smrt.

Život.

Smisao.

Vazduh.

Pogled.

Svijet.

Pakao.

Radost.

To si mi.

Stanovnik Zemlje

Koračam ivicama razuma.
Šizofrenični obrisi dana, srećne svjetlosti. I unesrećene noći pod sopstvenim otiračem. Takvi obrisi dana.
Život mi se pretvara u jedan veliki uzdah, posvećen svemu pomalo, najviše tebi. Tebi kome pišem, sebi kojoj pišem, njemu kome pišem, i nikoga od svih nas, nikoga ne poznajem potpuno.
U kružnim neuspjesima smisla, besmisleno i konačno bježim tako što ostajem.
Vene mi nabubre od želje da se oslobode, a ni one ne shvataju da su same sebi lanci.
Ista šaka koja udara o hiljadu stolova i njen isti dlan izgreban iznutra.

Odoh da udahnem malo, da porežem pluća.

23.5.2014.

Ispada mi inspiracija kroz oči. Riječi su mi oguglale, ostarale. Zaboravljaju same sebe pa se ponavljaju. Možda mi je život gladan. Možda treba da ga pothranim da bi mi misao bila u miru sama sa sobom. Pokušaću. Pokušavam. Ne uspijevam. Gušim li se u pokušajima ili neuspijevanju, ne znam. U čvor sopstvenih misli zapetljavam se sve više. Toliko toga želim da kažem, a nešto mi se ne da. Nemam daha, nemam slova. Pokušavam. Pokušaću. Već sjutra, obećavam, pokušaću.

20.5.2014.

Zaglušujući pulsevi koji mi iznutra udaraju o lobanju. Bum. Bum. Bum. Suvo drvenasto kucanje u tvrdo. Akordi gitare koji je miluju spolja. Vlažni topli udarci.
Cijepa mi se čelo na pola.

“Piglet sidled up to Pooh from behind. "Pooh?" he whispered. "Yes, Piglet?" "Nothing," said Piglet, taking Pooh's hand. "I just wanted to be sure of you.”

Čitam sopstvene priče o prošloj sadašnjosti vanvremenskih voljenja.
Najveću ljubav koju je ikad iko nekome mogao da da, neka tamo ja sam dala, nekom tamo tebi. Najljepše uzvraćanje ljubavi koje je ikad iko nekome mogao da da, neki tamo ti si dao, nekoj tamo meni.
Gorim vatrom koja i mene samu proždire. Pretvaraš se u pepeo sjećanja protiv moje volje. Gori. Peče. Ne mogu. Borim se. Udišem poslednje ogorele fragmente bjeline, da spasim dušu koja je ostala, i gleda kroz njih. Natapaju se crvenom, glogoljavo mi se kotrljaju uz vene, nagrizajući ih iznutra.
Nama je vrijeme, izgleda, stajalo predugo.

No buses

Grlim ovu rupu u plućima, da mi bude lakše. Ljušte mi se zakržljale, osušene ivice. Crno olovo kapa iz nje, guši me, dok mi teške kapi padaju na dah i poklapaju ga. Povlače niz ambis crnim, vlažnim kandžama koje mi klize niz istruljeno grotlo. Provirim ponekad iz ove cijevi da vidim nebo.
Više ne mogu ni da nađem riječi koje nisu tijesne za moj pogled tebi. Klizim u sve uže i dublje slojeve jastuka, pritiskam ćebetom grudni koš svakim atomom iznurene snage koji mi je preostao, da spriječim ovaj grumen olova da se izliva.

Limbo 24.4.

Crni rojevi koji se stvaraju niodkuda i udaraju mi u Misao. Ukopavam se sve dublje ali uspijevaju da me ruše. Kako? Šta radim pogrešno. Ne znam. Prestani. Prestani odmah! Rekla sam da prestaneš jebote! Jedan jak bljesak, i vidim. Napukla mi je Misao. Drobi se, iscrtava samu sebe linijama iza kojih čuči eho ambisa. Gubim se u zaglušujućoj tišini natprirodne buke, po ko zna koji put. Komadi mojih očiju se lome ovim pravilno iscrtanim linijama, koje krvare dubine niz lice. Dva pokreta, kapavični gutljaji, jedna riječ, i svi otrovi u grotlu mojih nozdrva i prstiju eksplodiraju, trepavično se rasprskujući u otvoren prostor koji me obavija, da se zamrznu u sekundi u vazduhu. Bujica novih rojeva da spere fleke prošlih. Neki višci riječi.

Fireside

Neke suve riječi bačene u prazno. Ja tebe da zaboravim, ignorišem? Šta je ovim ljudima?! Za samo jedan zagrljaj sve bih ti oprostila, radosti moja. Moja prva istinska radosti. Moja čista, iskrena ljubavi. Moram da napregnem misao da bih je oblikovala čak i u poljubac sa tobom. Ti nisi moj poljubac, ti si moj zagrljaj. Misao mi se sama pretače i oblikuje sliku vremena rasutog po uskom prostoru između četiri zida koji pucaju pod težinom čitavog svijeta koji je stao unutra. Ležiš pored mene i šapućeš pjesme. Sati nas miluju odjecima tišine u muzici. Grliš me od svijeta toliko da je vječnost je ljubomorna na mene. A zidovi se drobe...