Stanovnik Zemlje

Koračam ivicama razuma.
Šizofrenični obrisi dana, srećne svjetlosti. I unesrećene noći pod sopstvenim otiračem. Takvi obrisi dana.
Život mi se pretvara u jedan veliki uzdah, posvećen svemu pomalo, najviše tebi. Tebi kome pišem, sebi kojoj pišem, njemu kome pišem, i nikoga od svih nas, nikoga ne poznajem potpuno.
U kružnim neuspjesima smisla, besmisleno i konačno bježim tako što ostajem.
Vene mi nabubre od želje da se oslobode, a ni one ne shvataju da su same sebi lanci.
Ista šaka koja udara o hiljadu stolova i njen isti dlan izgreban iznutra.

Odoh da udahnem malo, da porežem pluća.

23.5.2014.

Ispada mi inspiracija kroz oči. Riječi su mi oguglale, ostarale. Zaboravljaju same sebe pa se ponavljaju. Možda mi je život gladan. Možda treba da ga pothranim da bi mi misao bila u miru sama sa sobom. Pokušaću. Pokušavam. Ne uspijevam. Gušim li se u pokušajima ili neuspijevanju, ne znam. U čvor sopstvenih misli zapetljavam se sve više. Toliko toga želim da kažem, a nešto mi se ne da. Nemam daha, nemam slova. Pokušavam. Pokušaću. Već sjutra, obećavam, pokušaću.

20.5.2014.

Zaglušujući pulsevi koji mi iznutra udaraju o lobanju. Bum. Bum. Bum. Suvo drvenasto kucanje u tvrdo. Akordi gitare koji je miluju spolja. Vlažni topli udarci.
Cijepa mi se čelo na pola.

“Piglet sidled up to Pooh from behind. "Pooh?" he whispered. "Yes, Piglet?" "Nothing," said Piglet, taking Pooh's hand. "I just wanted to be sure of you.”

Čitam sopstvene priče o prošloj sadašnjosti vanvremenskih voljenja.
Najveću ljubav koju je ikad iko nekome mogao da da, neka tamo ja sam dala, nekom tamo tebi. Najljepše uzvraćanje ljubavi koje je ikad iko nekome mogao da da, neki tamo ti si dao, nekoj tamo meni.
Gorim vatrom koja i mene samu proždire. Pretvaraš se u pepeo sjećanja protiv moje volje. Gori. Peče. Ne mogu. Borim se. Udišem poslednje ogorele fragmente bjeline, da spasim dušu koja je ostala, i gleda kroz njih. Natapaju se crvenom, glogoljavo mi se kotrljaju uz vene, nagrizajući ih iznutra.
Nama je vrijeme, izgleda, stajalo predugo.

No buses

Grlim ovu rupu u plućima, da mi bude lakše. Ljušte mi se zakržljale, osušene ivice. Crno olovo kapa iz nje, guši me, dok mi teške kapi padaju na dah i poklapaju ga. Povlače niz ambis crnim, vlažnim kandžama koje mi klize niz istruljeno grotlo. Provirim ponekad iz ove cijevi da vidim nebo.
Više ne mogu ni da nađem riječi koje nisu tijesne za moj pogled tebi. Klizim u sve uže i dublje slojeve jastuka, pritiskam ćebetom grudni koš svakim atomom iznurene snage koji mi je preostao, da spriječim ovaj grumen olova da se izliva.

Limbo 24.4.

Crni rojevi koji se stvaraju niodkuda i udaraju mi u Misao. Ukopavam se sve dublje ali uspijevaju da me ruše. Kako? Šta radim pogrešno. Ne znam. Prestani. Prestani odmah! Rekla sam da prestaneš jebote! Jedan jak bljesak, i vidim. Napukla mi je Misao. Drobi se, iscrtava samu sebe linijama iza kojih čuči eho ambisa. Gubim se u zaglušujućoj tišini natprirodne buke, po ko zna koji put. Komadi mojih očiju se lome ovim pravilno iscrtanim linijama, koje krvare dubine niz lice. Dva pokreta, kapavični gutljaji, jedna riječ, i svi otrovi u grotlu mojih nozdrva i prstiju eksplodiraju, trepavično se rasprskujući u otvoren prostor koji me obavija, da se zamrznu u sekundi u vazduhu. Bujica novih rojeva da spere fleke prošlih. Neki višci riječi.

Fireside

Neke suve riječi bačene u prazno. Ja tebe da zaboravim, ignorišem? Šta je ovim ljudima?! Za samo jedan zagrljaj sve bih ti oprostila, radosti moja. Moja prva istinska radosti. Moja čista, iskrena ljubavi. Moram da napregnem misao da bih je oblikovala čak i u poljubac sa tobom. Ti nisi moj poljubac, ti si moj zagrljaj. Misao mi se sama pretače i oblikuje sliku vremena rasutog po uskom prostoru između četiri zida koji pucaju pod težinom čitavog svijeta koji je stao unutra. Ležiš pored mene i šapućeš pjesme. Sati nas miluju odjecima tišine u muzici. Grliš me od svijeta toliko da je vječnost je ljubomorna na mene. A zidovi se drobe...

Dan na Vudstoku

Miris modrog sunčanog zraka na svježem zelenilu, osmijesi koji pucaju iz pogleda stotina ljudi, pa i ove male grupice. Opusti se, bez žurbe. Stižemo u pravi čas na život.

Vidjeh jednog čovjeka, tatinog mi poznanika prije neki dan. Glumac inače. Šetao je bulevarom, onda posle pet kada nema auta. Išao je na partiju bilijara sa nekim prijateljem, i na dvijetri ture piva. Kapalo je uživanje sa njega, čisto, trajno, svježe, vječno. Živio je. Nije se zaustavio dugo, ali... taj miris... Boemstvo je sijalo iz njega, blještavo. Fascinatno blještavo. U polu osvijetljenoj žutoj ulici, mirisala je aprilska jesen.

Samo umjetnost može da preporodi čovjeka tako. Namirisah to opet danas. Progutao me taj osjećaj. Na onoj travi, jedno divno plavo stvorenje me nahranilo njenom energijom. Pričala je o filmu, o muzici, o knjigama. I dalje mi je njen iskreni vedri osmijeh pred očima. Taj osmijeh... taj osmijeh  je vječan. Svako ko se ikad iz očiju nasmijao smijao se po ugledu na njega. Sve mi se čini mogućim. Znam tačno ko, i kakav ko želim da budem.

U mraku uske terase, otvoren svod, raširen. Gledao me u pravo u oči. Ležala sam preko vazduha, obasjana, a svježina me kupala. Meka plava muzika svira u pozadini. Lebdim kroz ovaj dan, ovu divnu noć. Život je ljubav. Svaki problem se danas sam raspleo. 

Mogla bih svaki dan ovako.

Hvala.

Jedino je nedostajalo pjevušenje riot vana tu odmah pored mene.

Ostalo je nešto i()za nas

Kestenove. Oči boje suvog lista. Mogla bih da utonem u njih i plivam dok me ne izbace na obalu, da ih molim da me puste da zaplivam ponovo. Slušala sam opijeno njihov žamor dok su mi pričale, topila se, ćutala, izgrađivala se ponovo, čisto da se ne izgubila potpuno u njima. Da bih mogla da im odgovorim s vremena na vrijeme iz neprostorne daljine. Jeste, opijajuće, da, tako bih ih opisala. Biti dijete, kako li je to? Zaboravila sam. Živjela u konstantom zaboravu dok me nisu podsjetile, dok se nisu poigravale sa mnom valjajući se goredoljelijevodesno, izbjegavajući, tražeći. A onda su zaplesale sa mnom. Dozvolila sam im da mi dozvole da se obmanem. Jer, niko i ništa nije u stanju da te obmane kao ti sebe samog. Ili možda, ponekad ako dozvoliš, nimalo namjerno (lažem, možda malo) ritam pogleda konačno datog. U njemu se ogleda toliko toga vidljivog samo na tren, prekratko da pogledaš, a dovoljno da vidiš, da želiš, možda i imaš, ali samo ako si svjestan uskorog nemanja. Okusim pogled, zaronim u njega na treptaj. I plačem, progutalo me ponovo izgladnjelo dijete u meni. Okusila sam ga. Oplovila. Bio je ukusa sazvježđa. Navukoh se na nebo, sasvim slučajno. Pamtiće me mislila sam, navukoše se i one na mene mislila sam. Jednom ogledana u očima zvijezda, bijah nepovratno razmažena. Zaboravih koliko sam malena pri njemu, zašto bi ono mene pamtilo. Bljesak osmijeha u očima na pomen imena rekoše mi, povjerovah im iako sam znala da me lažu. Oh, zabludo, koja li si u nizu? A po čemu će mene da pamte zabludo? Budi nježna, nježnija još malo....

Andreju.

Hvala ti, kišo.

 Crnilo neba presvučeno oblakom; nekom sumračastom rozom bojom oblaka, iako je četiri ujutru. Obasjano blicevima. Pozadinska buka groma u prolomu. Ritmično šaputanje mekog neba, diskretna a trajna pozadinska muzika primijećena tek u vriscima tišine. Ušuškalo me ovo nebo, voljelo me kao što me niko nikad nije volio, a voljela sam i ja njega. Drma me deja vu koji traje koliko i galop kapi kroz vazduh, sivo, mrko dnevno nebo sa teškim mirisom čekane jesenje kiše. Neki novembar. Decembar možda. Blic neviđenog crvenog kišobrana u magličastim bojama. Stalna struja nasumičnih euforičnih talasa topline guta me od prstiju ka plućima. Ako zatvorim oči mogu da udahnem onaj mokri gusti vazduh. Povremeno me trgne grom iz ove lucidne obuzetosti poznojesenjim sivilom nedogađanja. Prisjećam se svega a nemam čega da se sjetim. Čujem njenu bezvremenost kako šuška, miluje mi kapke. U sledećem životu biću kiša..