Thursday, August 22, 2013

Tišina okolne buke

Mnogo volim da osluškujem. ... volim da slušam zanimljive ljude.
Volim da slušam njihove misli u onim trenicima kada zaborave da pričaju naglas, kada zaborave da pričaju to nekoj drugoj Duši osim svojoj. Volim da čitam one misli koje su veliki umetnici pisali, jer... svaki njihov lik je komadić oblaka na kojem lebdi njihov um, pogledan sa druge strane.
Volim da pozajmljujem njihove misli. Da ih mislim ponovo, možda na drugačiji način, ili ne...
Volim da shvatim nešto što oni možda nisu, da uhvatim neki komadić njih u knjizi, ili jednostavno da slušam njihove duše na papiru.
Fascinantno je to. Ta želja za slušanjem. Više... zavisnost. Da! Vremenom i u to preraste. Uzmeš malo, i onda želiš sve više, i više, i više...
Ili sam možda samo ja takva. Zaista nikada nisam imala granicu.
Obožavam početke iako znam koliko su bolni jer, nikad, nikad nisam umela da se zaustavim...
A zvuci, samo malo izoštrenije uvo i opasniji su od bilo koje droge.
Tako divni, tako drugačiji
otvaraju nove svetove.

No comments:

Post a Comment