# My hearts is on a pendulum tonight

Moje biće diše. Moje pore pričaju. Moje oči vide. Živa sam.
Kao ponovo rođena iz utrobe prethodnog perioda mog života, evo me. Otarasila sam se parazita. Ponovo funkcionišem. Moj organizam je samoodrživ.
Nažalost, oni su uvjek tu, u manjoj ili u većoj mjeri. Sisaju aorte, nerve, čula, dok sve jedno za drugim samo ne otupi. Ali ne daj se, antilopo, ne daj se ni ti ako se Ines nije dala.
Ovaj dan mi je baš trebao samo za sebe, a nažalost dobila sam ga samo do pola. Oni haraju okolo.

Today I Saw The Whole World

Za sebe

Kad bih i približno nekoga koga poznajem smatrala privlačnim koliko smatram sebe, vjerovatno bih bila zaljubljena do ušiju.
Gledam u zelenu tačkicu online prisustva momka koji mi je nekad bio sve i sja, i ne osjećam ništa. Momka koji sad radi stvari zbog kojih bih trebalo da izgaram od ljubomore, ali opet ništa. Sjetim se njegovog lica, i ravna linija eventualno postaje uskomešana površina zbog potonulog oblutka, i.... da, to je to. Pokušavam da se naljutim da ga pljujem, mrzim, volim - ne ide.
Najbliže što sam bila emociji prema čovjeku prethodnih mjesec dana (osim svog oca i sestre) je bila seksualna fantazija. Da, pojebala bih više ljudi, neosporno. I mogla bih i dalje da ih zgazim nakon toga. Došlo je dotle da priželjkujem dovoljnu privlačnost makar za neko intezivno muvanje, jer, jebiga, zaljubljenost nije na vidiku izgleda. Osim ako ne računam sebe, jer bih mogla da se zaljubim u svoj osmijeh, u svoje oči, u svoje tijelo, svoje obline. Mogla bih da se zaljubim u svoju čovječiju naivnost, jer ne pričam sa sobom na glas dovoljno da bih mogla da odlučim da li bi mi moja priča bila dovoljno privlačna. I takodje bih mogla da se zaljubim u svoj glas.
Neko bi rekao da je ovo psihički poremećaj, kompleks boga, narcisoidnost, patetičnost, nategnut osjećaj dostojanstva ili što god, ali vjerujte: nije. Ne bi me bilo srećnije da imam zbog čega da pregazim svoje dostojanstvo, ali nije do toga što sam ja nešto izuzetno stabilna ličnost, nego jednostavno nema ničega dovoljno vrijednog na vidiku osim mene same, eventualno, i povremeno.
Čak su i knjige donekle počele da gube seksipil u mojim očima, film sam počela da zanemarujem, a koliko god moje srce vječno pripadalo muzici, sad nam je veza u fazi stagnacije. Ali dobro, u nju makar nikad ne sumnjam. Štaviše, toliko sam besprizorno postala sebi dovoljna da se ni ne trudim da se kitim novinama. Samo čitam i gledam jeftine stvari za svoj odmor duše i svoj merak.
Al bez brige, godišnjem će brzo kraj, moraće i mozak ponovo da se uključi pa ću naćerat sebe da postanem erudita; što mi je evo ambicija otkako znam za sebe, ovu trenutnu, najstariju. Ali sve polako i bez žurbe, i no regrets naravno. Sve cupkavim korakom i u svoje vrijeme, jer je tu upravo i najveća ljepota divljine življenja.
Fino sam se ispisala noćas, ne zamjerite, nedostajala mi je koja riječ sa sobom.. Uostalom, ko će me drugi ikad tako dobro razumjet...

Kako onaj lik kaže: godina prođe, dan nikad.

Sedmi avgust. Druga godišnjica. Oba poroka na isti dan. Cigarete, i lik iza cigareta. Rođendan mi je za nedjelju dana, kažu novo poglavlje u životu. I koliko god ovo prethodno bilo dobro, i ne bih ga se odrekla ni za koju cijenu jer sam preveliki narcis za sebe ovakvu kakva sam postala zbog tog poglavlja, jedva čekam novi list. Dosta je bilo drugovi stari. Dosta je bilo svih vas. Naučilo se, boljelo se, voljelo se, ali moramo dalje. Ostavljam vas, pa lagala bih da je sa žalom. Boli donekle, kako za koga, ali moram dalje, stvarno moram. Nemam što više od vas da ukradem, nemam što više sa sobom da ponesem. Dali ste mi pune ruke svega.
Došlo je vrijeme za nove poroke. Ali evo, imam još nedjelju dana da vas ispijem do kraja, imam još nedjelju dana da vas zaboravim. Došlo je vrijeme za nova pijanstva.

Oda čovječanstvu

Imam potrebu za svega dvije, tri riječi sad. Za neke dvije tri riječi o tome koliko čovjek nije svjestan svega što je u stanju da profiltrira kroz sebe a da i dalje osjeća šarmantni miris vrele kafe; bez da mu ostane metalni ukus toza i prokuvane vode u ustima. Jebiga, zajebano je kad odrasteš i shvatiš da tvoj film nema hepi end. Ili što je još gore, da nema nikakav end, uopšte, i da rijetko kad i dobiješ priliku da se oprostiš od bilo čega na ovom svijetu. Kad odrasteš i shvatiš da emocije nisu crnobijele i da stvari ne ispadnu na kraju onako kako si ti htio, ili kako su htjeli svi drugi samo jer je tako trebalo, ili jer je tako bilo najbolje.
Sve što ti život nudi je poluprazna kašika šećera i soli, ali na kraju krajeva, zašto bi očekivao išta više i odakle ti pravo. Ali pravo pitanje je: zašto bi ti išta više i trebalo, i ne bi li to već bilo previše a ujedno onda i premalo? Postoji jedna praktična marketinška fora u prehrambrenoj industriji koja se zove blic. Predstavlja tačku balansa u aditivima šećera i soli kod prehrambenih proizvoda izmjerenu tako da razdraži čula do te mjere da izaziva blagu zavisnost, tj vodi do prejedanja dugo pošto je stomačić pun, parče po parče. Neko bi možda od ovoga napravio haos, i dodao to na već metarski spisak raznih teorija zavjere, ali ja ne mogu da se oduprem potrebi da i ovo posmatram kroz ružičaste naočare. Ljudi su tako banalno priglupa šarmantna stvorenja, ujedno i očaravajuće genijalna. Traže načine za spašavanje planete koju sami uništavaju, pritom prilično uspješno radeći obije stvari. Ubijaju, izvršavaju samoubistva, zaljubljuju se, otkrivaju nove zvijezde svaki dan, nove zakone fizike, seksaju se, bacaju đubre po ulici... Trebalo bi baš da si kamen da nisi zaljubljen u tako nešto.
Sve u svemu, ljudska rasa je najveličanstveniji blic u poznatom postojanju, i ja sam neizmjerno ponosna što mu pripadam. Tako da koliko god dan bio loš, na kraju nikad ne može da bude neispunjen pored svih blesavih emocija čiji je spektar sve širi što si stariji. Čak i u jednom trenutku ono najneromantičnije prevrtanje želuca, ili kamen u plućima, stomaku ili bubregu štaviše, počinje da ti se dopada. Hvala ti, čovječe, što sam imala sreće da budem ti.

Love is a losing game

Počinjem in medias res
trajati je nemogući quest
pređašnja sreća, pa bila je nestvarna
tako je i trajala svega mjesec dana
dok se polako naakumulirala godina prošlih.
Divan period ovog života
al ta njegova topla ljepota
nije pretegla težinu crnu
poslednjih dvadeset dana u junu.
Ponovo sam bila razočarana,
očajno, nestabilno dislocirana,
dok blagi miris slobode ne dodje
i kao da sav moj jad prodje.
Shvatila sam da ne mogu tako
i koliko kod ne bilo lako
lakša je čvrsta sreća bez tebe
koliko god bila blaža,
nego period tuge i bijede
i plač za mirisom svoga potencijala
zbog velikog truda i dugog staža.
A onda smo se opet sreli
kriv je za to jul ovaj vreli
vazda mrk i vazda bez tebe
zašto ikad da bude mio, ko nas jebe
Baš kad sam našla neko blagostanje,
od prvog pogleda sve je bilo manje
znala sam da neće ispast kako valja
i posle sve muke suza kao grmalja.
Sve u svemu desilo se tako
znam te sudbino kurvo stara,
pogledah te i nasmijah ti se blago,
dosta je bilo ovih igara!
Ni ovo ne bješe nepredvidivo, samo
ponovo mi se sasu šljunak u pluća
tako je to, znamo se odavno,
nije moglo proć bez ganuća.
Da sam ikako mogla: vrijeme bi stalo
i stalno bi svi tu zajedno pili
muzika dobra, ljudi mili
a posle toga
uvjek bi me čekala ta soba ista
i ista noć s tobom, duga
bez ikakvog 'dalje', budućnost čista.
Onda ne bi bilo narednog jutra
6am anksioznosti i zamalo suza
al ne bi bilo ni tog budnog zagrljaja
a ni tog mrznog svanulog 'sjutra'.
Da je sve stalo ikako tad
taj poljubac u obraz vječno bi tu ostao
ne bi ponovo bilo i da i ne, bilo bi 'kad'.
Čovjek je najnesrećnije stvorenje postao.
Kad bih pitala
zašto jednostavno nismo bili srećni
znala bih reći
koliko god da je logika posustala.
Mazohisti, kurve, istrebljivači idioti...
Sve je to tako.
veliki teret ljubavi je rešenje,
toliko velik da previše boli.
A znam, znam da smo umjeli
i dali više melema rani, a manje soli.

samo me strah tako velikih promjena u čovjeku
kada postavi tako prioritete
da namjerno nije srećan
ili jednostavno nikad ni ne nauči da ih postavi.
Dvije godine kasnije ista priča
svi smo na kraju isti ostali
konjski tur na kraju biča.

Art of losing

The art of losing isn't hard to master;
so many things seem filled with the intent
to be lost that their loss is no disaster,

Lose something every day. Accept the fluster
of lost door keys, the hour badly spent.
The art of losing isn't hard to master.

Then practice losing farther, losing faster:
places, and names, and where it was you meant
to travel. None of these will bring disaster.

I lost my mother's watch. And look! my last, or
next-to-last, of three loved houses went.
The art of losing isn't hard to master.

I lost two cities, lovely ones. And, vaster,
some realms I owned, two rivers, a continent.
I miss them, but it wasn't a disaster.

- Even losing you (the joking voice, a gesture
I love) I shan't have lied. It's evident
the art of losing's not too hard to master
though it may look like (Write it!) like disaster. 

Elizabeth Bishop

metamorphosis: opšte

   Svi smo manje-više rođeni kao čisto platno, tabula rasa, božija kapljica, djelo andjela, ili što god je čija asocijacija na čistotu i neiskvarenost. Genotip fenotip teorija, zvjezdana karta, to koliko smo nadojeni majčinim mlijekom i koju smo muziku slušali u utrobi, u ponešto od toga i vjerujem mada prilično nevoljno. Ipak se vodim onime da svako do poslednje kapi apsoluta može da bira ono što će da bude. Osim pamet, jebiga, to ne možeš da biraš, majka i ćale su te tu dobro podjebali ako nisi zadovoljan. Mada iz mog velikoopsežnog iskustva sa niskointeligentnim primjercima mogu laka srca i vesela glasa da kažem da se oni obično ni ne bune oko toga. 

   

My Embraceable You

#copyright

#Save yourself, don't ever look back 
Nowhere to go and so we both spin around in circles
And I said, "Hey, what's on your mind?" 
I think about my life without you and I start to cry
And I said, "Hey, it's alright"
We'll make it 
I love you and I'll never leave your side 
You took my hand and then we both started running
Both started running
There's no place to go
Another bullet and we both started running
Both started running too
Save yourself, don't ever look back 
Nowhere to go and so we both spin around in circles#