23:39
Dolazim nazad za najdalje trideset minuta, opijena. Pampur i dušu načinje.

U međuvremenu:

Ја имам часова дугог очајања,
Безнадежне туге, обмана и јада;
Ја имам часова кад се слатко сања
И пожудно жели и блажено страда.

Ја имам часове чедне, кротке, смерне ...
Кад чистотом трепте мисли моје младе,
И у мојој души, побожне и верне,
Зашуморе химне, похвале, и наде.

Јест, душа је моја ко кутије старе,
Што у светом храму на довратку стоје,
Где пролазник сваки спушта скромне даре
За смирене свеце и за ближње своје.

Поколење свако, велику ил' малу,
Спустило је у њу милостињу коју,
Љубав или мржњу, погрду ил' хвалу,
Осмех или отров и жаоку своју.

Сад кроз жиле моје струје крви разне,
Ја ропћем и певам, ја кунем и славим,
И корачам смело, без страха од казне,
Кривудавом стазом и путима правим!

Очајање, туга, беда? Празне речи!
Кад на земљи више нема моћи те
Да у мојој души помути ил' спречи
Силно задовољство, осећати све!

М. Ракић

I thought I saw you at the Battleship

Lagala sam! Lagala sam zaboga! Beskrajno sam zaljubljena u tebe. U sva tvoja crnila, i sve čemere. Zaljubljena sam u tebe kao dijete u odlazak na ljetovanje, ili treću lizalicu toga dana za koju zna da će morati da je ispregovara.
Molim te zastani na riječ ili pet pored mene, jer znaš da ja to ne mogu. Nemoj da moram da isceniram neki strašan plač zbog tvoje pažnje pa odlaska na kafu. Ajde, molim te. Pakleno mi nedostaješ.
Znaš ono prijateljstvo koje mi nikad nisi dozvolio, ajde mi sad dozvoli kad više ne boli toliko. Molim te. Znaš da ne ide drugačije, daj budi mi drug.
Skoro da sam se ponadala da će ovaj tekst nešto da promijeni, zaboravljam da je ovo jedna duhovito konačno slijepa ulica, da ne stiže ni do koga ni kad želim ni kad ne želim.

Užasno mi nedostaješ, beskonačno te volim. 

...4 mjeseca kasnije

Družbeniče,

Prvo moram da ti kažem jedno veliko ljudsko hvala na onoj čestitki rođendana. Donio si mi mir i konačnu slobodu njome, a vjerovatno nisi ni svjestan koliki si sevap meni učinio, iako je tebi, znajući te, vjerovatno bilo sasvim obrnuto kad nisi dobio odgovor.

Zabrinuta sam nad samom sobom kada vidim koliko te nema za mene više, koliko si mi laka misao. A mislila sam iskreno da ćeš baš Ti uvjek biti onaj veliki kamen u grlu koji nikad ne može da sklizne niz grljkan koliko god se osuđeno stvorenje gušilo i pokušavalo da ga proguta.

Ali nisi. Nisi više. Sad si jedna divna, veličanstvena uspomena i opomena na to koliko sam sposobna da se izgubim u nekom drugom. 

Ali sad sam ja došla na red. Sad je na redu da se gubim u sebi. Jedino ti malo zamjeram što sam možda postala previše cinična. Što me tresnula realnost. Jer nikad više sebi neću dozvoliti (a pitanje je i da želim hoću li biti kadra) da se izgubim u nekom drugom do te mjere da ga stavljam ispred sebe i svog vremena. Konačno.

Uistinu si jedna sjajna lekcija, da sam je birala ne bih izabrala bolju. Lekcija na svaki način. Lekcija da se naučim sebi, prije svega ostalog. 

Nisam ti se javljala i kad sam imala priliku za tebe jer sam bila uplašena. U strahu da ne krene sve ispočetka i da sebe ne izgubim ponovo u tebi. I ne bih to mogla ponovo, i ne bih to birala ponovo (kao što vidiš, i kao što se nadam). 

I jako sam ponosna na sebe, jer ti, makar meni, nisi bio mali zalogaj. Prvi zalogaji nikad nisu mali jer se entuzijastično pecaš sa najvećim apetitom.

Nisi ti uopšte loša ličnost, a nadam se da ćeš da odrasteš u mnogo bolju i očistiš je od nepotrepština, jedino si previše taman za moje boje, ali ko zna kako bi bilo da si bio sredina palačinke umjesto tijesto s vrha. Sigurno bih bolje umjela s tobom prema sebi, ali bi li umio ti drugačije?

Svejedno, hvala ti još jednom. I nadam se da će moji naredni zalogaji biti podjednako šarmantni, i malo, ili mnogo više kompatibilni mojim bojama.

I pored svega uvjek ćeš imati posebno mjesto u mojoj duši, jer sam te voljela na hiljadu devetsto i osamdeset četiri načina i neki će uvjek ostati dišući. Jer si bio moj drug: što je najvažnije, moja radost i moja ljubav.

Voli te, nedostaje joj tvoj šarm, beskrajni razgovori, ružičaste šetnje sa tobom, i poneki poljubac u moje mjesto i čekinje od brade, i sve ostale besmrtne strane,

Jagoda

Poslije ljubavi 
ostaju telefonski brojevi koji blijede 

Poslije ljubavi 
ostaju čaše sa ugraviranim monogramima 
ukradene po boljim hotelima 

Poslije ljubavi 
ostaje običaj da se bijelo vino nalijeva u dvije čaše 
i da crte budu na istoj visini 

Poslije ljubavi 
ostaje sto u kavani i začudjen pogled konobara 
što nas vidi s nekim drugim 

Poslije ljubavi 
ostaje na usnama metalni okus promašenosti 
i adrese pozajmljenih soba od 4 do 6 

Poslije ljubavi 
ostaje rečenica - dobro izgledaš, ništa se nisi promijenila 
javi se ponekad, 
imaš još moj broj 

Poslije ljubavi 
ostaju tamne ulice kojima smo se vraćali 

Poslije ljubavi, 
ostaju melodije sa radija koje lagano izlaze iz mode, 
ostaju tajni znaci, 
ljubavne šifre, 
ostaje tvoja strana postelje 
i strah da ce neko iznenada doći, 
spuštena slušalica kada se javi nečiji tudji glas, 
hiljadu i jedna laž. 

Poslije ljubavi 
ostaje rečenica- ja ću prva u kupatilo- 
i odgovor - zar nećemo zajedno?- 
-ovaj put ne- 

Poslije ljubavi 
ostaju saučesnici, 
čuvari tajne koja nije više tajna, 
ostaje laka uznemirenost kada u prolazu udahnemo 
poznati parfem na nepoznatoj ženi 

Poslije ljubavi 
ostaju nepotpisane razglednice Venecije i Amsterdama, 
prepune pepeljare, 
prazno srce, 
navika da se pale dvije cigarete istovremeno, 
fotografije snimljene u prolazu, 
zagubljene ukosnice, 
taksisti koji nas nisu voljeli 
i cvjećarke koje jesu. 

Poslije ljubavi 
ostaje povrijedjena sujeta. 

Poslije ljubavi 
ostaju drugi ljudi i druge žene. 

Poslije ljubavi 
ne ostaje ništa.

Arsen Dedić

Pismo prijatelju

“Dragi prijatelju,

Ne znam zašto, ali želim da ti objasnim suštinu svog poraza od koga se nikada više neću oporaviti. Pre svega moraš znati da moja nesreća nije puki ljubavni jad. Ili, tačnije rečeno, jeste to, ako se moja ljubav shvati kao eros u spinozističkom smislu. Ta žena nije bila tek moja ljubavnica. Ona je bila prva i osnovna potreba moga duha. Ona je bila i moja duhovna zaštita i zaklon. Ona je za mene bila zaštitni omotač od metafizičke studeni. Bez nje sam potpuno i direktno izložen kosmičkoj besmislici i noći. Moja usamljenost je sada apsolutna. Za mene više ne postoji oblast čistog važenja i pevanja. Sada moje pesme traže moju glavu. Više nema ko da me sa njima pomiri. To je samo Ona znala. A nije znala da zna. Pored Nje najopasnije misli pretvarale su se u divne i bezazlene metafore. Sada je sve to podivljalo i besomučno kidiše na mene. Kada bih samo mogao pobeći od onog što sam rekao! Živim u užasnom strahu. Bojim se da govorim, da pišem. Svaka me reč može ubiti. Ja sam najveći deo svojih pesama napisao pre nego sam Nju zavoleo, ali tek sa Njom ja sam postao pesnik, tj. onaj koji nije ugrožen onim o čemu peva, koji ima jedan povlašćen položaj u odnosu na ono što kazuje. Sada moja poezija gubi svaku vrednost i izvrgava se u mog najžešćeg neprijatelja. Možda bih ja i postao pravi pesnik da je ta divna žena ostala kraj mene. Ovako ja sam onaj koji se igrao vatrom i izgoreo. Poraz ne može biti pobeda ma koliko veliki bio. Izgubivši Nju ja sam izgubio i svoju snagu i svoj dar. Ja više ne umem da pišem. Ostala je samo nesreća od koje se ništa drugo ne može napraviti osim nove nesreće. Sećaš li se, dragi prijatelju, da sam ja napisao stih: "Jedan nesrećan čovek ne može biti pesnik”. Tek sada vidim koliko je to tačno. Ja ću pokušati da živim i dalje, mada sam više mrtav od svih mrtvaca zajedno. Ali ova užasna patnja je poslednji ostatak onoga što je u meni ljudsko. Ako nju nadživim, ne očekujte od mene ništa dobro. Ali ja ne verujem da ću je nadživeti. 

Želi ti sve najbolje

Branko

P. S.

Ako želiš da mi pišeš, piši mi o Njoj. Bilo šta. Ne u vezi sa mnom. Šta jede, kako spava, da li ima nazeb itd.; ti sve to možeš znati. Svaka sitnica koja se na Nju odnosi za mene je od neprocenjive vrednosti. Ako prestanem da mislim o Njoj počeću da mislim o smrti.

Ponoć je. Dovidjenja.

Branko"

Richard Ayoade and Arctic Monkeys: charming juncture of music and film

I think it’s serious time I do some job writing about Richard Ayoade, man clearly deeply inspired by Arctic Monkeys work.

Now, he is British film director and he’s done quite some work I've found about only now.
I believe all of the Monkeys’ fanbase is familiar with Submarine, film whose soundtrack is made by Alex Turner himself, but let’s not stop here.
Our man Richard directed a short film called Scummy, inspired by all time favourite When the Sun goes down from Monkeys’ debut studio album Whatever People Say I Am, That's What I'm Not.

To continue about our old sport: he also directed documentary Arctic Monkeys at the Apollo, which is, if I’m not mistaken, included in their official discography.

(Update 20th June 2015)
Richard's 2013 newborn: The Double.
Although it had listed in credits as inspiration only Fyodor Dostoevsky's great novella: at the very start of the film, situated in a train, one can see how Ayoade was strongly inspired by Turner's short story The Choice of Three

signed as Margita

04:00 12.jun 2015.

Treba naglasiti da je četiri ujutro. Spremam psihologiju pa me šolja za mlijeko kafe naoružala noćas.
Tužno je sve ovo. Bilo bi mnogo lakše da me ne proganjaju svi ti odvratni ljudi. Previše imena u previše malom gradu. Tužno je sve ovo. Bilo bi, bilo bi mnogo lakše što ti pamtim konture, teksturu i miris vrata, i što mogu i sad da prizovem osjećaj usne priljubljene na njega, bilo bi sve to mnogo lakše kad me ovaj ološ ne bi trovao, ovaj tužni grad. Sve te neke sandre, i sve te neke tamare, i marije, i djine, i teodore, i jelene, i jelisavete ako treba. Svi ti neki ljudi od kojih ne možeš da pobjegneš, sv ti ljudi od kojih truliš, čije su kandže zabodene duboko u pojedine živote nekih od nas, koji ili traže ili lažu da ne traže da budu pod kandžama. Sav taj neki skam, taj otrov koji prlja dušu, koje te vuče u krug. U jako dubok krug.
Sve bi bilo lakše, sve ljubavi i svi rastanci, u nekom mnogo većem gradu.
Jebite se kvazi-intelektualci, nije to život za mene. Jebite se, daleko odavde.

*

Kad god ti vidim samo sliku, otvori se rana u meni. Zato je ovako i najbolje. Ljepoto moja. Proklet bio, Ljepoto moja. A moja više nisi, ali Ljepoto, nisam ni ja tvoja više. Zapeći će te Ljepoto, kunem ti se, baš zato, kad ti dođe u glavu, kad ti prođu sve slike pred očima, kad vidiš neku novu šaku koju držim u šaci. Pa što je sa tobom, zaboga? Zar može dva prazna mjeseca da se uporedi sa ovim? Zar može? Dva mjeseca ničega do isprazne zaljubljenosti? Zar si baš toliko mali, zar Ljepoto? Lutko moja, oko moje, trepavice moja. Nisam ti glas čula već mjesec dana da se meni obraća, stran postaješ Ljepoto, polako stranac.
A možda dođe baš ovih dana. Doći će.

*

Danas imam

mjestimično kiselo prevrtanje želuca

Što od svih obaveza

koje sam otkazala

iako ne mogu da ih otkažem

Što od crva na tvojim ostacima u meni

koji su se probudili danas

iako im kalendar ništa ne znači.

Preksjutra će oni izaći napolje

kroz moje oči, ruke i uši.

A choice of three, by Alexander David Turner

In the tunnel I noticed I had a choice of three. While I thought it very kind of them to offer me this, I do wonder if they realized what a dilemma they were sending to face me.
The trouble was, if I looked at your reflection in the left window I missed the actual image of you and your reflection in the right. And if I looked in the right I had the same problem but the other way around.
At first I thought I should probably settle on one of the mirrors as they were soon to disappear, but that idea quickly wilted, and my attention was drawn back to the center, occasionally checking on either side.
I must say I did question the authenticity of your nap a few minutes before. As the train left Loughborough I suspected it could've been a device to avoid conversation. I'd barely considered this for a moment, however, when a heavy breath and a gulping sound that I decided would be too embarrassing to fake led me to conclude that your nap wasn't fraudulent.
I found it difficult to concentrate on anything else as you slumped beneath your coat. Delighted that we'd waited until this hour to travel so the evening sun got its opportunity to skip across those sleeping cheeks, but unnerved by the prospect of being removed from the opposing chair to yours. I knew it was reserved but hoped that whoever had reserved it had fallen over.
It looked as if today I'd be safe. The train wasn't too busy but I did take a moment to recall the time when I was less fortunate.
I remmebered it with a chilling vivivity we were on the way to Brighton.
I knew it was going to be his seat as soon as I saw him on the platform, unzipping, checking, zipping, and rechecking things. Something about his face suggested that he had for years had a mustache and had not long since removed it. He wasn't going to think twice about disposing of me, especially considering then he'd get the chance to sit with you.
Though his hiking boot-march through the carriage was rather revolting, it wasn't this that made my hands tense up into sour claws of nausea. It was the way he said it.
"You're in my seat."
No "excuse me," no polite uncertainty, just the rigid, hideous fact. The thud with which it landed expelled all my preparation. Before I remembered my plans to pretend to be asleep, deaf, French, or only sat there because someone else was in my seat, I was walking to find another vacancy.
I ended up dwelling unhappily beside a girl with a boys bum. I knew that because she walked too far past when she returned to one of what I thought to be two empty seats when I sat myself there. I fidgeted until our reunion on the platform, where you brutally informed me "That man was really rather pleasant, actually."
Today I thought I'd better make sure that couldn't happen again and I pulled the ticket from the top of my seat. It took a few attempts and the facade of hanging a jacket to finally complete. I was terribly cautious. There's a threat of punishment for such deeds by fine as far as I understand, but those shackles were at the back of my mind as I crushed the reservation in my hidden fist. Folding and squeezing as if it were that beast on the way to the seaside.
Fortunately, there was no retribution. If anything the train got quieter as the journey continued.
And so in the tunnel, unable to decide, my head flicked through this trilogy of angles, angel after angle, until we were out the other side.
My frantic twitching no doubt caused the man at the adjacent table to narrow his eyes at the very least, I imagine.
I don't know for sure.
I didn't have time tot add him to the cycle.