Pismo Jelovac Milici

Milice Jelovac,
ako ikad vidiš ovo
znaj
(a znaš i ovako)
da te volim
beskrajno
i da si jedna od najboljih osoba koje poznajem
i imaš druge najljepše trepavice na svijetu, i prve najljepše oči.
I moja si duša, Milice Jelovac;
i volim te svim svojim obrazima, i srcem naravno, ali obrazi uvećavaju procenat djelovanja. A i dupetom onda vala.
I mnogo ti hvala Milice Jelovac, što sam sasvim slučajno zaradila tvoju ljubav.
Ali kao što to i obično biva, najviše se svidiš nekome kad se ne trudiš. Bogu hvala što sam bila svoja pred tobom. 
Hvala ti Milice Jelovac,
grli te Leptir,
šalje ti ljubav vazDušnom linijom!

Ostaće daleko za mnom ovi puti,

Nestaće i ove suze kad i druge,

Ja ću nove želje u svom srcu čuti,

Kao nove laste. U večeri duge,

Prah srebrnih zvezda dok lagano pada,

I s cveća se diže svila, kao kose,

moja nova ljubav rodiće se tada

Kao novi listak i nova kap rose.

I kraj druge žene ja ću da se nadam,

I da svoje srce rasipam i gubim:

I opet misleći da prvi put stradam,

I prvi put želim, i prvi put ljubim.

Jovan Dučić, Ekstaza

Znaš, ja sam stvarno sa zvezda.

Sav sam od svetlosti stvoren.

Ništa u meni neće

ugasiti ni skratiti.

Samo ću,

obično tako,

jedne slučajne zore

svom nekom dalekom suncu

zlatnih se očiju vratiti.

Kažnjavan za sve što pomislim,

a kamoli što počinim,

osumnjičen sam za nežnost

i proglašen sam krivim

što ljubav ne gasim mržnjama,

već novom, većom ljubavlju

I život ne gasim smrtima,

već nečim drukčije živim.

Poslednji rubovi beskraja

tek su početak beskrajnijeg.

Ko traje dalje od trajnijeg

ne zna za kratka znanja.

Nikad se nemoj mučiti

pitanjem: kako preživeti,

nego: kako ne umreti

posle svih umiranja.

Miroslav Antić, Beskrajna pesma, 3.

Ever thought of calling when you had a few?

Ostaviti a voljeti neizmjerno, nije lako. Voljela sam ga, ali to su prolazne ljubavi. Voljela sam i tebe Tamara, al boliš jebote, kurva si. Kradeš, varaš, klošariš, zajebavaš, podjebavaš, izigravaš damu a tu i tamo bodeš u rebro nekog ko mi je život bio, kurva si Tamara. Mada imaš dobrog brata, istina. Brata koji mi donosi upaljač kad mi ga obična ološ frljeca preko stola. Dobar brat Tamara, bravo. Samo Kuči mogu takve momke izrodit. I ne shvatite me pogrešno zbog naslova, sad puca pjesma. Leži. Baš dobro leži. Čula sam je noćas, čula sam mnoge, čula sam kafanu, čula i svoju dušu. Sve smo ih poređali. Srećan ti rođendan Tamara! Nije nam loše bilo, Bilo je sjajno.

Do you want me crawling back to you?

Dobar lajn. Predvidjela sam i narednu pjesmu, a ne band shuffle je. Kako dobar osjećaj. Riječi se same izlivaju iz mene. Novi Hemingvej: ni slova bez daška alkohola. Zanimljiva lekcija ti alkoholi. Počela sam da je učim iako bi trebalo da je radim tek sledeće godine, da bi je on lakše naučio, Rekoše mi juče da je pojeo. Svaka čast, radosti, smeta li ti ako te i dalje zovem radosti? Ili makar uspomenu na tebe.. A možda ni ne treba, sebe radi. Možda te lakše potisnem ako te ne zovem radosti, iako mi to dolazi prirodno, ko iz pičke, što kaže Djordje. Ne znam jebote, naporno je sve ovo, reklo bi(h) se da čak i lako podnosim. Valjda. Oooooj uspomene, đe ste? Što ne proganjate zaboga? Pa neka je ološ, kad će da mi nedostaje, ajde sjebite me uspomene čekam vas. Sjebite i njega.
Želja na svaki prvi i poslednji cigar: sjebite ga. 

Ili mi nađite novog, slatko bih ga sad imenovala ali jebaj ga štitimo privatnost. Nađite mi novog. Što bi Mika Antić rekao: što ljubav ne gasim mržnjama, već novom, većom ljubavlju.  Davno je rekao 'blago sledećem koga budeš voljela, jer moraćeš da ga voliš više no mene, a to je jako mnogo.'

I wannaa bee youuuuurrsss. 

Ajde Majmuni, ajte, volite, jebite, seksajte me. Dobra noć. Vaistinu dobra. Ajde Mihailo, nedostaj. A kako i da nedostaješ na kraju posle sve muke? Kako? Ne znam. Valjda nešto se mora naći da nedostaje. Ti, uspomene, ili nešto treće. Ili ovih govnjenih godinu dana. Godina koja će da me proganja makar u primjesama.

Stop and wait a sec.

I'd probably still adore you with your hands around my neck, or I did last time I checked. 

Izgubio si simpatije dobrih ljudi, žalim. Ološ si, žalim. Ultima se broji, i lijepo ponašanje. Bonton je ono što nikad ne izlazi iz mode.

A oca mu jebem, biće ih još. 

Još klupa, još uspomena, još novih većih ljubavi, ali na čemu završismo? Ne znam ni sama. Ćuti, i onako pitam zbog sebe. Ostavljam te samo ovdje, sad i prije, u tragovima, u sebi, svojoj budućestečenoj ličnosti.
Voljela sam te Mihailo. Sjeti se. Zažali. Ne radi se to tako. Trebalo je da se odradi sa stilom. Ali po mene bolje kako je i ispalo, da te konačno potpuno otpišem, jer dok god nije potpuno, nije ni otpisivanje, a sad imam jak razlog.

A certain romance. You know, oh it's a funny thing you know. 

Mogla bih ja sa slovima da ćakulam do sjutra, ali nema potrebe. Samo da se zahvalim Marku na upaljaču. Da, To sam već pomenula.

Pjesme moje, volim vas, starosti.
Laka vi noć.

P,S, Šteta Tamara, šteta. Mnogo te volim ispade, baš šteta što si kurva.
P.P.S. Oooo Majmuni, dušo moja, živote moj aleksasti. Baš takav, takav treba. Bio, bude, biće. 

Remember

Dignity

1. The moment you realize that the person you cared for has nothing intellectually or spiritually to offer you, but a headache.

2. The moment you realize God had greater plans for you that don’t involve crying at night or sad Pinterest quotes.

3. The moment you stop comparing yourself to others because it undermines your worth, education and your parent’s wisdom.

4. The moment you live your dreams, not because of what it will prove or get you, but because that is all you want to do. People’s opinions don’t matter.

5. The moment you realize that no one is your enemy, except yourself.

6. The moment you realize that you can have everything you want in life. However, it takes timing, the right heart, the right actions, the right passion and a willingness to risk it all. If it is not yours, it is because you really didn’t want it, need it or God prevented it.

7. The moment you realize the ghost of your ancestors stood between you and the person you loved. They really don't want you mucking up the family line with someone that acts anything less than honorable.

8. The moment you realize that happiness was never about getting a person. They are only a helpmate towards achieving your life mission.

9. The moment you believe that love is not about losing or winning. It is just a few moments in time, followed by an eternity of situations to grow from.

10. The moment you realize that you were always the right person. Only ignorant people walk away from greatness. ―Shannon L. Alder

3. maj '15.

I kako pisati bez poletnog žara? Kuc, kuc, kuc. Mileta Jakšić kaže: "Ne kopkaj silom perom po srcu, nema li cveta, nije mu vreme." Ja kažem - ne može! Mora da je tuda nekud. Mora da je uvjek na dohvat prsta. Ajde, poteci, poteci... Mora li uvjek muka da me snađe da bih mogla da pišem? Znači li to da sam osuđena na život melanholika i pesimiste bez ljubavi, istinske sreće, i samim tim i svijetle budućnosti, sve to ako želim da pišem? Nisam od onih kreativnih, da napišem novog Potera, ili novu Karenjinu (ne govorim ovo iz bilo kakve gordosti), ili  bilo što tome slično. Priče nisu moj štof. Moje riječi su bezvremene. Bezvremene, u kom smislu, pa u onom u kojem nisu paralizovane okvirima radnji koje podrazumijevaju i određeno vrijeme. I prostor, zaboravila sam prostor.
Mogu da vam dam lik, duh, atsmoferu, grad, sobu, ali ne mogu da vam dam radnju. Ne mogu da vam dam složenu radnju. Uostalom, ne mogu da napišem ni novog Revizora. Drame na papiru organski prezirem, jer one nisu ni stvarane za papir, već za daske.

Samo jedan pogled na nju odavao je sliku duboko nezadovoljne žene. Jedne od onih koje su promašile neku od poenti u životu. Desilo bi se ponekad da izgleda malo mlađe, svježije, ali to nikad nije dugo trajalo. Uvjek je imala nešto da prigovori, i uvjek je imala veliku naboranu grudvu kože između obrva. Djelovala je toliko duboko usječena da bi je samo dobro gimnastika, možda, mogla ispraviti. 
Svi smo trpjeli teret te gomile kože svaki dan, i vjerujte, nije bilo lako.

P.S. Dobila sam danas, u slučaju da se zapitam u junu.

But saying it won't chang a thing, oh no, and they'll realize that it won't change a thing

     Za početak, danas je mome ocu i majci 18 godina zabavljanja. Ja sam se nedugo posle 25. aprila
1997. dogodila slučajno, iz tjelesne ljubavi. Obećava. Biće nešto od mene.

     Košmar. Panika, suze. Budim se i grabim telefon da ga provjerim. Zvoni. Halo? Zašto tako hladno? -Jesi li dobro? Suza, i još jedna, i još jedna. I jecaj. I tako satima. I tako čitav dan. 

16. april '15.

1.

Odlučila sam sinoć da ću od sad čvrsto da vjerujem u horoskop. Ne u onaj njegov dio proricanja sudbine, već u dio o proricanju ličnosti. Negdje sam pročitala nešto otprilike ovako: kako je horoskop ništa drugo do čitanje zvjezdanih mapa o koje se reflektuju naši životi. Mada je to bilo sročeno mnogo ljepše, i dovoljno uvjerljivo za sve nas zvjezdane agnostike. Možemo to nazvati početkom, davnom prvom kaplju vjere u mojoj glavi.
Sve ostale su se prošle noći slile u litrima. Čitala sam i prepoznavala sebe. Onda još čitala i otkrivala sebe u tome što sam prepoznala. Onda sam dalje pronašla svoje odnose sa ljudima, svoju vezu sa draganom, sve je tu bilo crno na bijelo u jednostraničnim rubrikama o mom znaku i podznaku.


2.

Sa sprata se čuje nazalno prigušeno pjevušenje moje majke praćenom starim Čolićevim pjesmama iz njegovog zlatnog doba, dok u pozadini usisivač ljubopitljivo milo pjevulji kovitlajući vazduh u sebe.


3.

Tražim od svakog dana pred spavanje da mi obeća da će biti dobar, bez gluposti i mangupisanja. Što bi Vitomir rekao: Dane, đubre jedno, ne sviće se tako, gubi se natrag pa pristojno svani! Očekujem ponekad previše. Evo danas Te molim javno i zvanično. Molim te.

P.S. Miki, srećan rodjendan! Pa dabogda ti Inter sve poosvajao.

P.P.S. KAKVO no buses popodne.

Riot van 2

Opet iste bolesti, opet iste olovne ruke koje stežu oko grkljana. Ista blijeda koža i ispijeno lice. Isti ugljeni otekli podlivi ispod očiju, otistnuti stopom časa od crnog vina, utopljeni i ugušeni u svojim kesama.
Stara Dream a little dream of me sušti na tv-u.
Ponovo ta stara mrznuljiva iscrpljenost, duševna ispijenost, i praznina. Ponovo jedan ti, onaj isti ti, i one iste zime koje stvoriš i doneseš.
Ostavi se toga. Ostavi se, okani. Okončaj moje aprilske patnje. Već četiri godine, sigurna sam, proljeće mi ništa dobro nije donijelo. Samo je uzimalo, i slamalo, i uništavalo. Možda i ranije također tako, ne sjećam se najbolje.
Ponovo inspiracija, koja sluti lošem, gorem, najgorem.
Donesi mi ljeto, porani ako treba, voli, ljubi me, donesi mi pozni avgust i miris klasja. Sav period spokoja koji mu slijedi, u tom trenu pričinjen kao bezmjerno dugačak, beskrajan reklo bi se.
Bespomoć. Opet ta bespomoć, i ta nesreća kojom me nonšalantno šamaraš po nosu i oku. Oslobodi me ovog jadnog, blijedog sfernog proljeća.

Bilješka:
prije godinu dana okvirno u ovo doba: http://thelaughterneverdied.blogspot.com/2014_04_01_archive.html

Zabolim samu sebe kad se sjetim. Zabolim i moju dušu pa se uzajamno tješimo.

Uvjek ove ciklične, konturno predvidljive godine.
Dokle?

P.S.
Moram da se pohvalim: završila sam planirano za jednu ciklama sveščicu u koju sam prepisivala najdražu poeziju. Ostalo mi je još samo da je spontano ispunim do kraja svim najboljim pjesmama koje mi dođu pod oko, da ih držim blizu.
Beskrajno sam ponosna na ovo.

Molitva

Uđi u moje oči
pre nego što ih sklopim
da te pod trepavicama čuvam.

Matija Bećković

03.april'14. "Svaka nam čast"

TE KERO RADOSTI