I dobro mi je... Stvarno jeste.
Imam trenutaka kada se pogubim. I kada dobijem porive da uništim. I sebe i ostatak svijeta. Ali ti trenuci brzo prodju. Otjeram ih nečim ili ih nekim.
Iskreno se nadam da život postoji još negdje. Jer ovdje je previše zagadjen ljudima. Prodanim dušama.
Mrzim ovaj svijet. Zato se trudim da uvjek imam drugi negdje tu blizu kada ovaj ne mogu da podnesem, kada predje sve moguće granice podnošljivosti.
Tih dana bih samo ležala i lutala po nekim kišnim ulicama. U mojim svjetovima ulice su uvjek kišne. Nebo je sivo, a tlo miriše na jesen. U vazduhu može da se osjeti nirvana. Možeš da je namirišeš. Možeš da kisneš a da se ne natopiš. Možeš da sanjaš i živiš odjednom.
Često me tjeraju odatle. Nikada me ne mogu istjerati, jer njihovim tužnim glavama taj svijet je previše dalek da bi ga spoznali. I ponekad pomislim da je ljubomora to što me tjeraju, idiotizam to što ni ne pokušavaju da ga vide. Ali šta ako jesu u pravu? Ako sam previše daleko otišla tamo. Jer već odavno ja ne želim da se vratim. Uvjek se kačim za ljude, za stvari... Kao krpelj, zagrizem duboko u njih, i ne puštam ih. Nisam nikada bila nestabilna, ali moram da imam nešto što ću uvjek imati uz sebe, na dohvat ruke ili misli, neki centar mog života. Ali kako je toliko mnogo puta svašta i svako dolazilo i odlazilo iz mog života, sada sam se usidrila u moj um. I ne puštam ga.
Možda zato toliko volim da upoznajem ljude. Da ih proberem. Da uništim loše, da ostavim dobre, i da zacementiram najbolje jer takvi uvjek pobjegnu. Prije ili kasnije oni se oslobode i bježe ne osvrćući se za onima koje su slomili zajedno sa svojim cementom.
I radujem se što počinjem. Treba mi da počnem nešto. Ah, kako se nadam da će sve da bude dobro. Da ću imati ljude, koji će imati mene. Biće moji, ali ću i ja biti njihova. Koliko sam samo zvijezda padalica i trepavica potrošila na ove želje. Možda i previše.
Nadam se ne premalo.
Iskreno ničija,
Ja
No comments:
Post a Comment