In a world of my own

Tamo...
Tamo su ulice uvjek kišne. I prazne.
Vazduh je hladan, a opet topao.
Miriše na jesen. Na oganj.
Iza ulica
na jedan pogled daleko
leži šuma. Modrih borova.
Iznad njenih vrhova izviru oblaci.
Ta šuma ima brvnare sa ognjištem.
Mora da ih ima.
Pored svakog ognjišta spava po jedna mačka,
i jastuci su uvjek topli od vatre...
I krevet sa bijelim čaršavima koji mirišu na lavandu.
I neki u krevetu, koji gužvaju te čaršave
i šapuću...
A noći?
Tada se oblaci razmiču...
Mjesec hipnotiše svojim zracima. 
A čitav zvezdani svod je tu.
Konačno vidljiv.
A iza šume ima jedna mala-velika plaža.
sa pijeskom poput brašna.
I iza sklopljenih očiju
slike nisu ometene dok proleću,
uz šuškanje mora.
I najčešće sam sama.
Ili sa njim.
Ili sa onima koji su još tu.
A takvih ima i dalje.
A one ulice?
Sa njihovog asfalta odskaču kapi.
Udaraju svom brzinom.
I magla je često spuštena.
I ne tad ne vidim ništa pred sobom.
I uživam.
I sanjam...
a ne moram da se budim.