Monday, October 21, 2013

And she will be loved...

Osmeh mi je slomljen. Zaista jeste. Pokušavam da pokupim komadiće i da ga sastavim, ali sam previše umorna za to.
Svaki moj atom trenutno teži raspadanju. Sve je dobro, okej.
To me ubija. Treba mi neka krajnost. Ne mogu ja ove proste, prosečne stvari. Bilo bi divno kada bi to bila pozitivna krajnost, jelte, da ne izazivam Sudbinu sad.
Imam osećaj da će nekako sve da bude bolje kad se završi tromesečje. Pritisak me guši. Prevelik je čak i za mene. I sa svake je strane. Možda zato i mogu da guram ovako. Jer da je samo sa jedne, odavno bih bila odgurnuta jako daleko. Ovako... nemam kud.
Ovaj "papir" ovde, je moja jedina sloboda. Samo ovde mogu da se ponašam u skladu sa sobom. Bez granica.
I čekam novembar. I čekam pljuskove. Čekam je da mi dodje da me grli i mazi svaki dan, jer ona je moja ljubav. Kiša.

No comments:

Post a Comment