Vazduh golica mirisom zrna prašine obasjanih suncem, mirisom topline. Jedan retko divan sunčan dan. Ali Sunce je umrlo noćas, kao na kraju svake tregedije. Nebo se presvuklo u crno da mu oda počast. Visočije je večeras, barem za dužinu trepavice; to nebo. Mesečeva svetlost se razliva preko svetlosti zveda, i malo krije njihov sjaj. Nikada namerno, naravno. Svod je okrugao noćas. Mora da se mnogo divi Mesecu, pa poprima njegove odlike. U ostalom, ko ne bi želeo da bude kao Mesec? Dok mu njegova nesudjena draga, onda kada je najlepši, peva i plače cele noći, zbog rane, koja nikada neće i ne može postati ožiljak, jer se otvara iznova i oznova. Ona mu zavijanjem peva najlepšu i najtužniju baladu na svetu. Proisteklu pravo iz njenog srca, prolivenu preko njenih očnjaka u kojima se on ogleda. Neponovljivu, i ne shvatljivu za nevernike.
No comments:
Post a Comment