Žena kao preokupacija pjesama modernista na južnoslovenskim prostorima

   Čovjek nije ni približno nešto što možemo okarakterisati kao božansko biće ili bićem bilo kojih božanskih vrlina. Mi smo samo napukla sočiva krajnje nesposobna za potpun doživljaj stvarnosti i apsolutnu spoznaju emocije. [Salman Rušidi] Shodno tome smo i uskraćeni za "silno zadovoljstvo, osećati sve".
 
   Vladeta Jerotić tvrdi da je čovjek s poezijom najbliži bogu, tj kome je milije: bliži svemu višem i plemenitijem, onom van fizionomije čovjekovih čula.  Vjerovatno se upravo zato naši modernisti, pred doživljajnim i emocionalnim posrnućem i apokalipsom vremena  kojem su živjeli, i okreću jedinom nevarijabilnom motivu u čovjeku poznatom prostoru i vremenu: ženi.

   Dučićeva draga je i njemu samom ostala "nedostižna, nema i daleka"; on je sav svoj vijek bio u potrazi za ženom koju nije našao.

Jer je san o sreći viši nego sreća,

a ni savršenstvo nije zemaljski pojam, pojam jave, pa pri dodiru sa prljavštinom realnosti:

Jer poljubac je susret najveći na svetu

ta ista božanska misao, savršenstvo, biva nasilno usisana u otrovno ždrijelo čovječanstva, u crnu rupu prejake privlačne sile.

   Zato i sam Dučić, veličanstveni poeta, na kraju odustaje od pokušaja da se susretne sa sopstvenom mu vizijom, i piše:

A ti ne postojiš, nit si postojala,

Rođena u mojoj tišini i čami,

Na suncu mog srca ti si samo sjala,

jer sve što ljubimo stvorili smo sami.

   Žena Milana Rakića je pak mnogo više ovozemaljska. On je svoju ženu dodirnuo surovom rukom čovječijeg života i na prevaru je otrgnuo iz Edenskih vrtova, srušio na krvave balustrade jednosmjernih ulica.

   On nju ne posmatra kroz sopstvene oči koliko posmatra sebe samog kroz njene:

Ti nećeš znati šta u meni biva,

da ja u tebi volim sebe sama,

I moju ljubav naspram tebe, kad me

obuzme celog silom koju ima,

i svaki živac rastrese i nadme,

i osećaji navale ko plima.

Ovakva, Rakićeva "bedna žena", prelazi iz konteksta duhovne i metafizičke ljubavi u kontest tjelesnog, a tu i ostaje čvrsto ukopana; ostaje ponižena, omalovažavana, ostaje ućutkana u Rakićevoj poetici.

   Disova draga je "zaboravljena", ostavljena u međuprostoru mikro i makrokosmosa. Ona je prisutna samo kao eho, kao zaostali odjek neke druge neperceptivne dimenzije: 

Da je čujem uzalud sam danas kušao.

Disova draga je kosmički proizvod, zvjezdani proizvod, I tako nedodirljiva, ona je njemu posle svakog snoviđenja sve bljeđa i nepostojanija.

Kao da je pesma bila sreća moja sva,

Zaboravio sam jutros pesmu jednu ja,

pa ni sam Dis tada jedva mogaše znati da imade taj san.

Ne sećam se ničeg više, ni očiju tih

...

Ali slutim, a slutiti još jedino znam

A u procjepima izmedju svih realnosti on nam njeno postojanje i dalje suptilno obećava,

Možda spava, sa očima iznad svakog zla.

Izvan stvari, iluzija, iznad života,

I s njom spava, neviđena, njena lepota,

možda živi i doći će posle ovog sna.

Možda spava sa očima iznad svakog zla.