Ja vas sve nikad neću preboljeti. Sve moje velike ljubavi. A bilo vas je. Gospode, a da me neko pitao prije no što sam razmislila rekla bih bila sam zaljubljena jednom. Kakva laž. Kakva glupost. Prvo je naišla ona i unijela sve romanse koje su mogle da se unesu u život jedne četrnaestogodišnjakinje. Kažu da je prva ljubav ona koja te prati do kraja života, na svaki način. I to će izgleda stvarno biti tako. Moje prvo slomljeno srce, moja prva probuđena emocija posle godina i godina Laganog umiranja. Moja prva suza prolivena od tog čudnog novog bola. Prva ljubomora pobogu! Ne posvećuješ mi se dovoljno kako možeš! Ne znam kako to zovu u socijalno korektnim okvirima danas, ali to jeste bila romansa na razne i mnogobrojne načine.
Nju sam nekako morala da izdvojim. Ali bilo je tu oko nje još nekoliko trunova u srcu u tom periodu. I dalje se raznježim kad pomislim na neke od njih, ali ko bi normalan namjerno kopao nazad po trnju. U vremenskoj liniji mog života ovakvi ljudi se ponavaljaju i nisu ništa više no mile roze tačkice. A tu su i oni malobrojni što su neizbrisive bordo mrlje. Neki ljudi su zaista ništa više osim uspomena, a to je čovjeku jasno po načinu na koji ih se sjeća. Ako ih se sjeća kao kroz filmove i slike toplo ušuškane u konvers kutiji za patike onda to spada u arhivu. Ali ako ta prošlost, koliko god daleka ili i ne toliko daleka bila, se čovjeku čini dovoljno živom da mu vrati radost i izmami osmijeh na lice, ako se čini dovoljno vrijednom i u srcu beskrajnom, samim tim i nedovršena je, i ispada iz kategorije prošlosti i van domena svake ljudske sile. Ona sama grli vječnost za sebe.
Zatim je došla još jedna gospođica. U pravom smislu te riječi. Ona je sve te slike koje vam prolete kroz glavu kad kažete gospođica. I neke od slike koje su Andriću prolijetale na istu tu riječ. Jedna takođe prilična ljubav, i jedno, pa daleko od slomljenog srca, ali ogromno razočarenje. Jedan nož, pet prstiju i tridesetitri pršljena. I ne znam, i neću. I gubim mekoću riječi kako klešem slova. I voljela sam je, o gospode, jesam je voljela. I i dalje želim da je volim, što je najgore, ali ne mogu. I njena mrlja je velika. I modroplava. Kao da se nebo prosulo kroz poderane prste.
Povjerenje, zajebana je to kurva. Ne samo da se igra sa tvojom psihom i neurološkim sistemom, već ti naplati šest puta više no što je bilo po dogovoru za tu avanturu. A ugovora nema. Plaćanje na rate možeš da dobiješ jedino ako si mu simpatičan.
Tu je i onaj o kome se piše. Nema potrebe više išta da se doda, dovoljno sam i onako rekla o njemu. 'Onaj o kome se piše'. Mora vam biti jasno. Trešnje crvena krvava lokvuština na prilično bijelom čaršavu šesnaestogodišnje duše.
A tu je i Andrej. Tako univerzalno lijepo ime. Andrej. Još ne znam što da kažem o njemu, ali ću houpfuli imati jednog dana. I tih dvadeset minuta koji skraćuju razmake između godina i godina. Ovo su već nepouzdane granice radoznalosti.
P,S, Prva Jesenja mrlja je lisičjecrvena.
Nju sam nekako morala da izdvojim. Ali bilo je tu oko nje još nekoliko trunova u srcu u tom periodu. I dalje se raznježim kad pomislim na neke od njih, ali ko bi normalan namjerno kopao nazad po trnju. U vremenskoj liniji mog života ovakvi ljudi se ponavaljaju i nisu ništa više no mile roze tačkice. A tu su i oni malobrojni što su neizbrisive bordo mrlje. Neki ljudi su zaista ništa više osim uspomena, a to je čovjeku jasno po načinu na koji ih se sjeća. Ako ih se sjeća kao kroz filmove i slike toplo ušuškane u konvers kutiji za patike onda to spada u arhivu. Ali ako ta prošlost, koliko god daleka ili i ne toliko daleka bila, se čovjeku čini dovoljno živom da mu vrati radost i izmami osmijeh na lice, ako se čini dovoljno vrijednom i u srcu beskrajnom, samim tim i nedovršena je, i ispada iz kategorije prošlosti i van domena svake ljudske sile. Ona sama grli vječnost za sebe.
Zatim je došla još jedna gospođica. U pravom smislu te riječi. Ona je sve te slike koje vam prolete kroz glavu kad kažete gospođica. I neke od slike koje su Andriću prolijetale na istu tu riječ. Jedna takođe prilična ljubav, i jedno, pa daleko od slomljenog srca, ali ogromno razočarenje. Jedan nož, pet prstiju i tridesetitri pršljena. I ne znam, i neću. I gubim mekoću riječi kako klešem slova. I voljela sam je, o gospode, jesam je voljela. I i dalje želim da je volim, što je najgore, ali ne mogu. I njena mrlja je velika. I modroplava. Kao da se nebo prosulo kroz poderane prste.
Povjerenje, zajebana je to kurva. Ne samo da se igra sa tvojom psihom i neurološkim sistemom, već ti naplati šest puta više no što je bilo po dogovoru za tu avanturu. A ugovora nema. Plaćanje na rate možeš da dobiješ jedino ako si mu simpatičan.
Tu je i onaj o kome se piše. Nema potrebe više išta da se doda, dovoljno sam i onako rekla o njemu. 'Onaj o kome se piše'. Mora vam biti jasno. Trešnje crvena krvava lokvuština na prilično bijelom čaršavu šesnaestogodišnje duše.
A tu je i Andrej. Tako univerzalno lijepo ime. Andrej. Još ne znam što da kažem o njemu, ali ću houpfuli imati jednog dana. I tih dvadeset minuta koji skraćuju razmake između godina i godina. Ovo su već nepouzdane granice radoznalosti.
P,S, Prva Jesenja mrlja je lisičjecrvena.
No comments:
Post a Comment