Philosophy hour #3

[...] Based on what we know about the number of potentially habitable worlds and the absence of alien life, one of three possible scenarios must be true (assuming there are other intelligent civilizations):

1. All civilizations become extinct before becoming technologically mature;
2. All technologically mature civilizations lose interest in creating simulations;
3. Humanity is literally living in a computer simulation.

Cinematography hour #1

Matthew: I’ve always wanted to make love to the Venus de Milo.

Isabelle: I can’t stop you. I’ve got no arms.

Bernardo Bertolucci, The Dreamers, 2003

Primati

   Prljava gradska cesta. Sivi asfalt koji bi sigurno smrdio da neka decembarska kišurina počne da isparava, ali evo, mi tu decembarsku kišurinu još nismo dočekali. Makar ne ovog decembra.
   Pripremali smo se da krenemo nazad. Da sam mogla ostala bih sigurno tu nauštrb latinskog, ali pamet u glavu djevojko, pismeni se ne izbjegavaju, a petica se neće išvaruckati sama. A pritom ni on izgleda ne bi mogao da ostane, pa ti je nekako lakše. Sasula sam niz grlo pola šolje već hladne kafe, ostavila cigaretu na pola na pepljari, i izletjela iz udobnog kafea s rukom pod njegovu ruku i s obrazom na njegovoj usni.
   Jedva odmakli na sivom asfaltu ubuđale gradske ulice, kad tamo... Situacija koja pobuđuje svaku zlobu koja postoji u toliko subjektivnom čovjeku, i hipokritičnost koja bi trebala biti zakonom kažnjiva. Da mi se univerzum podrugivao namjerno ne bi sklopio četiri čovjeka među kojima više prašti više negativnog elektriciteta na istom kvadratnom metru.
   I pozdravismo se, i izljubismo se, i prostrujasmo, i nastavismo dalje u pravilnim parovima.

Žena kao preokupacija pjesama modernista na južnoslovenskim prostorima

   Čovjek nije ni približno nešto što možemo okarakterisati kao božansko biće ili bićem bilo kojih božanskih vrlina. Mi smo samo napukla sočiva krajnje nesposobna za potpun doživljaj stvarnosti i apsolutnu spoznaju emocije. [Salman Rušidi] Shodno tome smo i uskraćeni za "silno zadovoljstvo, osećati sve".
 
   Vladeta Jerotić tvrdi da je čovjek s poezijom najbliži bogu, tj kome je milije: bliži svemu višem i plemenitijem, onom van fizionomije čovjekovih čula.  Vjerovatno se upravo zato naši modernisti, pred doživljajnim i emocionalnim posrnućem i apokalipsom vremena  kojem su živjeli, i okreću jedinom nevarijabilnom motivu u čovjeku poznatom prostoru i vremenu: ženi.

   Dučićeva draga je i njemu samom ostala "nedostižna, nema i daleka"; on je sav svoj vijek bio u potrazi za ženom koju nije našao.

Jer je san o sreći viši nego sreća,

a ni savršenstvo nije zemaljski pojam, pojam jave, pa pri dodiru sa prljavštinom realnosti:

Jer poljubac je susret najveći na svetu

ta ista božanska misao, savršenstvo, biva nasilno usisana u otrovno ždrijelo čovječanstva, u crnu rupu prejake privlačne sile.

   Zato i sam Dučić, veličanstveni poeta, na kraju odustaje od pokušaja da se susretne sa sopstvenom mu vizijom, i piše:

A ti ne postojiš, nit si postojala,

Rođena u mojoj tišini i čami,

Na suncu mog srca ti si samo sjala,

jer sve što ljubimo stvorili smo sami.

   Žena Milana Rakića je pak mnogo više ovozemaljska. On je svoju ženu dodirnuo surovom rukom čovječijeg života i na prevaru je otrgnuo iz Edenskih vrtova, srušio na krvave balustrade jednosmjernih ulica.

   On nju ne posmatra kroz sopstvene oči koliko posmatra sebe samog kroz njene:

Ti nećeš znati šta u meni biva,

da ja u tebi volim sebe sama,

I moju ljubav naspram tebe, kad me

obuzme celog silom koju ima,

i svaki živac rastrese i nadme,

i osećaji navale ko plima.

Ovakva, Rakićeva "bedna žena", prelazi iz konteksta duhovne i metafizičke ljubavi u kontest tjelesnog, a tu i ostaje čvrsto ukopana; ostaje ponižena, omalovažavana, ostaje ućutkana u Rakićevoj poetici.

   Disova draga je "zaboravljena", ostavljena u međuprostoru mikro i makrokosmosa. Ona je prisutna samo kao eho, kao zaostali odjek neke druge neperceptivne dimenzije: 

Da je čujem uzalud sam danas kušao.

Disova draga je kosmički proizvod, zvjezdani proizvod, I tako nedodirljiva, ona je njemu posle svakog snoviđenja sve bljeđa i nepostojanija.

Kao da je pesma bila sreća moja sva,

Zaboravio sam jutros pesmu jednu ja,

pa ni sam Dis tada jedva mogaše znati da imade taj san.

Ne sećam se ničeg više, ni očiju tih

...

Ali slutim, a slutiti još jedino znam

A u procjepima izmedju svih realnosti on nam njeno postojanje i dalje suptilno obećava,

Možda spava, sa očima iznad svakog zla.

Izvan stvari, iluzija, iznad života,

I s njom spava, neviđena, njena lepota,

možda živi i doći će posle ovog sna.

Možda spava sa očima iznad svakog zla.

#

Topao narandžasti sok curi iz mene. Topao, opojan, žestok. Zadaje potrebu da ga izmuzeš, usrčeš, divljački progutaš iz sirovog mesa. Simbolično postavljam spojene dlanove pod Presvetom česmom i umivam se.

Queen Jane Approximately

Now when all of the bandits that you turned your other cheek to
All lay down their bandanas and complain
And you want somebody you don't have to speak to
Won't you come see me, Queen Jane ?

Philosophy hour #2

“But human beings do not perceive things whole; we are not gods but wounded creatures, cracked lenses, capable only of fractured perceptions. Partial beings, in all the senses of that phrase. Meaning is a shaky edifice we build out of scraps, dogmas, childhood injuries, newspaper articles, chance remarks, old films, small victories, people hated, people loved; perhaps it is because our sense of what is the case is constructed from such inadequate materials that we defend it so fiercely, even to the death.” 
- Salman Rushdie.

Stranica

Boli me svaki pedalj genitalija. Osjećam se kao da mi vulva bukti, kao da ta predivna, crna rupa u mom međunožju krvari neke grimizno crvene suze, kao da mi vino teče iz donjeg dijela trupa jer je njegovo trulo drvo izbušeno neobično velikim kalibrom. Jedan od onih slatkih bolova. Ili to samo progovara moj pritajeni mazohizam iz mene. Žileti mi stružu jajovode; ili pak samo sitni parčići slomljene sijalice koji teku kroz njh i utiču u korito moje vagine da bi isplivali u nigdje. 

Philosophy hour #1

"Get scared. It will do you good. Smoke a bit, stare blankly at some ceilings, beat your head against some walls, refuse to see some people, paint and write. Get scared some more. Allow your little mind to do nothing but function. Stay inside, go out - I don’t care what you’ll do; but stay scared as hell. You will never be able to experience everything. So, please, do poetical justice to your soul and simply experience yourself." - Albert Camus.

Sat poezije #1

И опет јесен. Опет тутње бескрајне кише по Никшићу, и опет старе црне слутње, и опет - сам си, Николићу. И опет нека  писма дуга, очајна писма - без адресе, а нигдје драге, нигдје друга, само та јесен. Опет јесен. А шта ако  просвирам тај метак кроз ово чело невесело, а онда почне све испочетка: живот, страдања, па опет - чело. А шта ако  нема заборава, ако је то само вјечна игра круга? А шта ако тамо испод трава боли ова иста људска туга? Вито Николић