Ljubavnik

Hronično bolujem od nepronalaženja u ljubavnim pismima i pjesmama nekih drugih umova i drugih ljubavi. I onda shvatim da mi to nije ni neophodno, a i djeluje mi nesnosno i nemoguće. Tako da bih proširila svoj spektar emocija patentiram riječ zaljubznesenost, jer je zaljubiti prejako za mene danas. Zaljubiti znači kad se u nekog zakucaš ljubavlju slobodnim padom sa šestog sprata u pod. Ako se zakucaš u beton, najebao si. Izlomiš se, raspadneš, sjebeš se dok te neko ne pokupi sa poda. Ako se zaletiš u sigurnosnu mrežu klatiš se, skačeš, vrištiš, plačeš, padaš, al te uvjek neko uhvati, i onda si imao baš mnogo sreće. Dakle kad si zaljubljen zakucan si, zaglavljen, boli te svaki Isusov ekser, boli te svaki Sizifov korak. Zakucan si fizički u nekoga tijelom, zakucan si emotivno u nečiju glavu. Proždrao bi ga, progutao, imao bi ga samo za sebe u svojoj utrobi i sve da te raspori iznutra jer bi jedino tad u tom trenutku bio potpun. I onda bi bio jedini slučaj na svijetu raščerečene osobe koja umire sa osmijehom na licu. 

E, zato ja nisam zaljubljena, ja sam zaljubznesena. Ja osobu ne bih proždrala, progutala, obmotala se udavskim stiskom ljubavi i smrti; nisam ga vidjela golog, nisam ga osjetila na sebi, u sebi, uz sebe. Nemam dovoljno faktora da bih na ovu ljubav bacila tešku kletvu riječi zaljubiti. Ja ga samo iskreno, nježno, moćno i kosmički volim. Ja bih ga grlila godinama, snagom svog čovječanstva, ali ga ne bih proždirala. Voljela bih ga ljubavnički krhko, i majčinski nježno. Ne bih posjedovala na sve načine, samo na onih nekoliko važnih tjelesnih i emotivnih.

Zato mi prečujane i prežvakane riječi lome moju zaljubznesenost i truju je u ogorčenost. Ja sam premlada a on je prestar za čekanje. A ipak dovoljno mlad da ga ego vodi uvjerenju da su moja toplina i petogodišnja razlika degradirajuće promjenljive. Da ga sujeta i strah od tuđih riječi sklanja od mene iz imaginarnih razloga koje ja isprva nisam razumjela a koji su stvarni u njegovoj glavi. Pašče, kurveče, premlada, niko je ne shvata ozbiljno. I sve to. I sve to jer sam došla i odlučila da budem topla posle godina druge politike, i da ljudi mogu bez straha da pričaju sa mnom. Zatrovaše me, a tek sam prodisala. Zatrovaše me, čuješ li. Zatrova me ti, i tvoja socijalna glad. Od ljepote i božanstvenosti istine, sveljudske ljubavi i bazične skromne dobrote, poćeraše me nazad, a ja ne mogu da izdržim više da stojim na međi, da mirišem ovamo truli vonj zlojeda i socijalne nadmoći, a tamo i spokojnu proljećnu kišu dobre namjere, i da pored svega znam da moram da biram ovo prvo. Ne mogu više, raspuknuću. Ne šutkaj me tamo molim te. Molim te u poslednjoj milisekundi u kojoj tvoja noga stoji ispred srži mene. Ne želiš i ne želim da vidiš šta i ko mogu da budem. Ne dodaj tu poslednju kap, popij sve nazad jednim lijepim gestom koji ja tako očajnički tražim iako ga nema. Budi ti ono što znam da možeš da budeš.