Weltschmerz

Osoba. Ja sam osoba. Nestalna, fluktuirajuća, sebi neshvatljiva osoba. Jedna kaša svega i svačega. Svakog dana novi strani faktor utiče na moju dnevnu ličnost. Nekad volim najviše, nekad ne volim uopšte, ni sebe ni druge. Nekad volim samo sebe, nekad samo druge. Većim procentom sam kamen. Nekad sam u PMS-u, nekad nisam; il tako bar dođe kad se s vana posmatra, al se ja kunem da je u toku tog jednog mog dana, ta moja emocija potpuno stvarna, i mene potpuno realno u tom trenutku nagoni na goleme suze, i izaziva ogroman težak bol mojoj duši. No sjutradan i meni samoj djeluje kao da sam samu sebe lagala. Ko sam ja? Neka kašasta tvorevina hemijskih zbrkanih impulsa. Ljudi su kažu racionalna bića, homo sapiens je svjesna rasa. Svjesna ku*ac moj. Kao što su i mravi svjesni da dodju u koloni od tačke A do tačke B, da se razmnožavaju i prežive. E toliko smo svjesni, tako mi Dekarta. Potpuno nagonjeni seksualnim nagonom bijedno se zavaravamo da imamo svijest. Kakvu to svijest, kad ni sebe svjesni nismo. Svakim danom sam sve sigurnija da samospoznaja ne postoji, a svi mi njoj kao toboš težimo. A težimo joj samo kad nas sladak dečko odjebe, ili sladak dečko u hipotezi B ne postoji, pa u crnilu neistrošene seksualnosti prodire ta energija nazad u nas same, gdje se opet kao toboš pronalazimo u beskraju ljudske dosade. Nekad sam filozof, a nekad sam neiživljeno derle, iako sam u srži zapravo samo ovo drugo. Nekad sam okean i najgora bura, a nekad sam istovremeno i davljenik u toj buri. Šta znači biti osoba? Kako je čovječanstvo postalo dovoljno nadmeno i nesvjesno sebe da bi se zvali osobama? Šta mi to znamo o životu, osim da se završava, a ne znamo ni to u suštini samo znamo da ćelije trunu i postaju druge ćelije. Ko smo mi jebote, i kad smo stigli i kako smo uspjeli da uđemo ovako duboko u ovu jebenu slijepu ulicu. Osjećam se kao da ne postojim. Ne jer sebi dajem luksuz privlačenja pažnje aludirajući na to da nisam bitna kao individua, ali ujedno i aludirajući na to iz marsovske perspektive. Šta je čovjek suštinski osim nagon za preživljavanjem, i da li je to dovoljno da bi se nazvao čovjekom? Da li je moguće da su ovo zaista granice naše kolektivne i individualne svijesti, i da ne postoji ništa više tuda negdje okolo za nas. Samo zablude, razočaravajuća perpektiva, i ograničavajuća biologija. Sve me ovo čini nekako duboko, ljudski tužnom. I'm not angry I'm just disappointed. I sve ovo na kraju preobrati samo jedna stara pjesma u neku potpuno desetu nostalgičnu slatkastu emociju koju nisam u stanju da kontrolišem koja je potpuno zamaglila moj racio i sve ove pređašnje riječi. Mrzim što sam čovjek. Ali sjutra ću da volim što jesam.