Možda je došlo vrijeme da nadoknadim čitavu godinu dana nepisanja o jednoj osobi. Minimalizam, ili mogu čak slobodno reć siromaštvo mojih riječi u prethodnoj godini su daleko od informativnog kad je dotična osoba u pitanju.
U januaru je On polako ali sigurno počeo da mi zapada za oči, a ja da odlučno ulazim u njegov život, Od prvog trena počeo je da izaziva sve leptiričaste osjećaje koji zaposijedaju kad upoznate savršenu osobu. Ova nepodnošljiva faza u mojoj ontogenezi može biti nazvana Periodom eksplorativne manipulacije i nažalost u svojoj srži ova faza je i dalje prisutna. Toliko sam bila ubijeđena da moram da ga imam da sam ušla dugoročno u projekat osvajanja.
Oduvjek sam bila svjesna da sam zavodljivo šarmantne prirode, i da je svačiji prvi utisak o meni upečatljiv. On može da ide u dvije varijante - Prva je 'cura je bog želim da sam pored nje OL D TAJM. Druga nastupa kad nisam u najboljem raspoloženju ili ne pokazujem poštovanje prema osobi jer sam zaključila da je idiot na ovaj ili onaj način - 'Ko jebe kučku' ili alternativno 'Koji kurac zašto se ovako ponaša a baš bih htio da sam češće oko nje'. Možda zvučim beskrajno nadmeno, ali dalje tehnike ne bi radile da nije tako; poenta ove poente je da umijem da se dopadnem ljudima, vrlo jednostavno. A da, i ako im se ne dopadnem, imaju osjećaj uskraćenosti. Da budem iskrena, na kraju više je pitanje tehnike nego suštine, mada tehnike ne bi ni funkcionisala bez suštine. Dakle, naučila sam da umijem izuzetno dobro sa ljudima, ali bez moje harizme pitanje je kako bi stvari ispale.
Ovo je sve bio maleni uvod u sledeći dogadjaj. Nakon moje inicijalne simpatije prema Pomenutom, čvrsto sam odlučila da moram da ga zaljubim u sebe. I planirala sam toliko dugoročno da je to u nekoj mjeri postalo bolesno. Prvi korak je bio da privolim njegovo društvo da bi onda odatle sve klizilo lakše, što sam vrlo lako i postigla. Tu sam sebi postavila temelj u vidu - podržavanja bilo kakvog kontakta sa mnom, istog okruženje, efekta familiarnosti... Sve je to u mojoj glavi bilo vrlo smisleno, a nije mi trebalo puno truda. Drugi korak je bio sam On, tj uspostavljanje konekcije sa njim na nekom dubljem nivou. Ovdje, ovdje nastaje problem.
Da bih dobro objasnila problem moram da napravim kratku digresiju. Možda ipak malo dužu, prije nego savršeno nalegne na priču. On je tip osobe koju osjetite kad uđe u prostoriju, a ko nema šesto čulo za auru itekako Ga čuje. Večeras sam ponovo shvatila koliko ga volim samo zbog načina na koji je ušao u prostoriju. I to nema veze sa Blue jeans, white shirt načinom, već sa dinamikom koju nosi sa sobom. Pozdravili smo se, krenuo je kući, da bi nakon minut uletio nazad kao da je nešto zaboravio. Što bi? - Hoćeš li ipak da pođemo? - Hoćemo li? -Zovi taksi. Vidite, ovo je razgovor na koji se ja zaljubljujem.
I ovo je osoba koju ja beskrajno volim. Pored svih ostalih slučajnih ljudi koji su se lijepili za mene, Njega nikad nisam dobila jer ga nikad nisam ni osvojila kako treba. Njegovi zidovi su za mene ostali previsoki. Na trenutke se dešavalo da popije previše, ili bude rastresen na ovaj ili onaj način, pa kaže nešto zbog čega ja shvatim da je njemu itekako stalo, ali sam uglavnom to morala da shvatam kroz apsurdne trenutke svađa koje su nas na kraju i odaljile.
Ukratko, nastavak na priču je da nikad nisam uspjela da ga očaram da se zaljubi. Možda upravo jer sam pokušavala. Znala sam da me voli ali sam bila daleko od zaljubljivanja, a to onda znači da vas neko jednostavno ne voli dovoljno, jer ipak zaljubljivanje je ono koje omogućava gledanje kroz prste na razne gluposti. Nikad mi nije bilo jasno da li je do mene, ili do njega, ili do nas oboje. Samo mi je ostalo žao što mi nikad nije dozvolio da se iskreno zaljubim u njega bliskošću. Ili sam možda jednostavno sebe ubijedila da bi mi bilo lakše. Jer koliko god puta da suptilno ispadne džukac, njegova blizina meni ostaje neodoljiva. I tako već cijelih godinu dana.
Pojam ludila mi je postao blizak. Moji snovi su mi postali kazna noćima, ili možda najveći blagoslov. Sanjala sam ga u najrazličitijim situacijama, i sanjali su nas dvoje drugi. Poznanici su me pitali za njega kao da je to nešto logično i već potpuno uobičajeno, a ja nisam imala srca da im kažem da ne samo da se između nas nikad ništa nije desilo već i da nismo više u kontaktu ili bliskom odnosu. I od ludila su me jedino spasila sjećanja na svaki zagrljaj, ukradeno njuškanje mog parfema, ili ispipkavanja i griženja mojih ruku i vrata. Da li je to bilo išta više od običnog inferiorisanja mene je pitanje koje me najviše boli. Kad bih mogla nekako misli da mu pročitam dušom bih danula, pa samo da znam da li da nastavim da ga tjeram da bude dobar prijatelj za početak, ili da odustanem radi neke gorde njegove izopačenosti koju demonstrira. Sve to, samo kad bih znala ko je on i šta misli zapravo.
Kad me ostavio samu na ovom svijetu plakala sam danima. Iz nekog razloga konstantno sam osjećala da je on sve što imam, kako i zašto kad ga do kraja nisam imala nikad ne znam. Ali uvjek postoji ta neka urođena doza poznatnog koju imam sa njim. Taj neki isti kroj, taj isti sklop ličnosti. Taj poluodraz u ogledalu. Neki folderi su mi prazni koji mi nedostaju, ali izgleda da to u krajnjoj jednačini nije bitno. Jer svi ljudi prema kojima sam mislila da nešto osjećam a koji imaju te foldere su zapravo jedino imali moje poštovanje na nekom posebnom, sebičnom, samoodražavajućem nivou. Prema tim ljudima sam više mislila, nego što sam osjećala. Ili i ako sam osjećala to je bilo neko bolesno poštovanje protkano tankom dozom divljenja koje na kraju očigledno ne znači ništa. Te ljude prestala da volim (najvećim dijelom, valjda), ili ih nikad nisam iskreno ni zavoljela. Dok Njega zovem mojim bez ikakve potpore. Bez ičega, bez ikoga, bez ikakvog materijalnog dokaza. Samo zbog nekog osjećaja da je On meni srodan, da je moga kroja, da su po onoj beskrajno sladunjavoj kliše priči moji atomi nastali gdje i njegovi atomi. Duše su nam jednostavno iste kategorije - i mračne i svijetle, ponosne gorde i čvrste, a opet mekane, povrijeđene i napaćene a opet pune ljubavi.
I opet na kraju, koliko ga volim, a kao što sam imala neku novu potrebu da mu to pišem porukama - beskrajno; toliko ga i mrzim kad se prisjetim sve emotivne štete koju mi je nanio. A nanosio je lopatama zemlje po grobu moje psihe, koja je bila rasporena, raskravljena i spremna da ga voli baš beskrajno.
I sve sam ja to nanovo večeras ispreživala, u nadi za nekom novom perspektivom. Tako sam nanovo počela da cijenim avione i mostove kad sam shvatila koliko je impresioniran dečko koji je došao iz malog primorskog grada koji nema ni mostove ni avione u nedostatku svojih rijeka i obližnjih aerodroma.
Zanavjek hvala na avionima i željama, i mostovima i rijekama i beskrajnim voljenjima.