Nedjelja naprijed, mjesec unazad

Bože, kako boliš. Kako boliš. Imam te, ali očigledno ne dovoljno (dugo?) da ovlada nad survavanjem niz ona crna sjećanja. Sjećanja kad te nisam imala, ni najmanje nisam. Oporavlja mi se duša, ova moja crna namučena duša, navoljena i željna, žedna ljubavi. Ova moja sirota duša, odležala je tešku bolest, i dalje se slabo kreće, i dalje joj treba dosta sunca u toku dana i mora da bježi sa hladnoće i pazi bešiku. Ova moja, malena, tvoja, duša.
Ttreba mi jedno nedjelju dana po slobodnoj procjeni nepomične pripijenosti uz tebe i čvrstog grljenja butinama, može i oko vrata čak ne bunim se. Čvrstog stiska butinama da budem sigurna da ne možeš da odeš, čvrstih dodira još čvršćih pogleda.
Nedjelju dana, nedjelju godina.

trinaesti a nije petak, mada kao da jeste

zamoran, zamoran život

još zamorniji grad

mada 

lijep

u pičku materinu lijep
već odavno
ni trena mlad

naporni, teški ljudi

traže previše 

premalo daju

ali lijepi

pakleno lijepi,

zastrašujuće živi
umiru u sopstvenom sjaju
nikad ga ne spoznajući

ali jebiga
sami su krivi

A ja sam živjela samo po pljuskovitim danima

Čudno je to. Kako ljudi samo dodju i odu u tvoj život. Čudna je ta perceptivna prolaznost, ta prohodnost života. U jednom trenutku neko može da ga zauzima čitavog, već u sledećem nestaje iz njega u potpunosti i ostavlja prostor nekom novom da ga zauzme, ali nikad na isti način.
Čudno je to sa prvim ljubavima. Kad ti neko prvi slomi srce, a ne sjećaš se više ni zašto. Nedostaješ mi Jeseni moja. Voljela sam ih posle tebe, volim ih, ali ti ćeš uvjek ostati prva. 

Ti stojiš ovde visok do tavanice

Boliš me Mihailo. Boliš me ljubavlju, boliš me ranama, boliš me svime što si i zaboravio da si uradio ili si makar težinu toga, a i onim što nisi.
Teška je ova ljubav Mihailo.
A opet, moj najveći strah je da ću prestati da te volim. Ne. Lažem. Moj najveći strah je da će moja zaljubljenost nestati. Jer prestati voljeti tebe, nemoguće je.
Uvjek crna misao da nisam rodjena kao neki ti rod da se uvjek pozivam na neku vezu sa tobom. Da i kad pukne, imam neku vezu sa tobom. Ovako, previše je nestalno.
Boliš me paranojama svega što je bilo, svega što bi moglo da bude. Boliš me ugrizom i opreznošću poljupca.
Naporna je ova ljubav Mihailo. A, opet: zar bi bila čista ljubav da nije krvavo zarađivana svakim danom sve više, nikad previše.
Boliš me, svuda me boliš, sudbino moja.

10.11.

Biti zaljubljen u tebe je jebeno dobar osjećaj. Možda je do zaljubljivanja, a ne do tebe baš; ali ja to ne bih znala. Mijenjam se brže nego što mogu sama da ispratim (ne dovoljno brzo da ti ne možeš da ispratiš), i i dalje stoji ta zaljubljenost, pronađoh je opet. Na svoju ogromnu radost, ona je i dalje tu. Djeluje i meni da je manja nego prije, ali to je zapravo samo moje odrastanje. Ne preklapa me više ljubav prema tebi, dorasla sam joj da je nosikam okolo.
Znaš, osjećam se kao da te potkradam pomalo. Kažeš ličim na tebe, kao što i tvoja sestra na njenog dragana. Tačno. Sve najbolje kradem od tebe, a tebi to ni ne smeta. Kažeš ti sam možda i bolje nego ti. Kažeš sad ti je jasno na šta sam pala.
Ne znam, zbunjuje me sve ovo pogubim se ponekad; pomalo; malo samo...Jedva čekam da vidim šta ću da postanem, A biće nešto dobro...
Ne zavisim od tebe možda i više nego što mi se dopada. Mada, nije loše. Priznajem. Ne bih se vratila na staro iako mi se više sviđalo. Ovo mi se bolje sviđa.
Pa, to bi bilo to. Dodaću nešto u post scriptumu kad se sjetim vjerovatno.
Ajde da vidimo što će to od nas da postane. I opstane. Nadam se.

Jer sjutra će danas postati juče, kao što je juče danas bilo sjutra

Uništićeš me. Tek sad to vidim, mada znam odavno već doduše. Gospode bože, pa ako me drugi po onome što vide osude kako te volim više od sebe, ne mogu da se ne zapitam: koliko ima toga što ne vide? Kao da već i vidljivo nije dovoljno.

Uništićeš me. A znaš, sama sam kriva. Sama sam kriva, jer ja istinski uživam dok me ti uništavaš. Mislila sam da sam se pomirila sa tim da si voljen više nego što me voliš, ali zapravo ja samo najiskrenije uživam dok me ti uništavaš. Jer, ljubav je apsolutan pojam. Ne voliš ljubavnika, ne možeš da voliš ljubav manje ili više, to jest. Ili makar volim time da se tješim. Mada, nadam se da je uistinu tako.

Molim te ne prestaj nikad da me voliš, Moje maleno srce to ne bi podnijelo baš najbolje.

P.S. Ja se ponekad
najiskrenije uplašim
svoje ljubavi prema tebi,
ali se nadam da se tebi makar ne dešava isto.

Vrane još nisu došle

Ubistvo s predumišljajem. Beznačajne. Potpuno beznačajno je sve što si ikad izgovorio. Ne postoji. Ubijeno. Mrtvo. Kao što ne postojim ni ja. Obožavam te, kaže. Ne želim da se ljutiš na mene, obožavam te; ali drugačije je. Govori, zna da reže, da amputira. Izgleda krivo: spuštenih kapaka. Mrtvo izgleda. Drugačije je. Drugačije je. Svaki tren svako sjećanje, beznačajno je sada. Ne postoji sada, lažno je. Dimi cigareta, ona ista prokleta, samo nova cigareta.
Dva mjeseca. Dva mjeseca živjela sam. Proživjela. Najbolja dva mjeseca života. Samo što to nije laž sad kada ja to kažem. Nestali su. Sagoreni su.
Amputirana mi je duša, odgrižena, a od šoka ja to još ni ne osjećam. Peče malo rana, peče rez, ali rupa još nije počela da izjeda. Da truli iznutra. Još nije ispunjena crvima i smrdljivim raspadnutim mesom. Još vrane nisu došle.
Ne dam. Neću. Ne mogu.
Budim se.
Ne mogu.
Probudiću se.
Upomoć...
Kad je ovo stiglo da se desi?
Gdje je meni dimni signal?!?

Upomoć. Vrištim, a ne čujem se. Bez glasa vrištim. U jecajima. Stomak mi propada u samog sebe, vakumira se u grabežu za dah. Implodiram. Nisam znala. Nisam znala koliko... koliko je loše, Koliko će da bude loše. Loše je. Jako je loše.
Sati dani godine. Vjekovi. Koliko može da traje?

17.10.

Imam neki grumen na duši, a imenovat ga ne znam pa me zajebao, znate. Zajebao, jer nemam predstave kako da joj pomognem. Stara je to duša, znate. Krhka. Ona koja voli da se prepušta, upada, upliće se kao klupko u sličnu joj dušu. Ostarala je od napora tolikog. Postala je meka, milozvučna. Postala je dodir donje usne, i pohotni zvuk trube; to je postala. Ostarala je sama sebe od želje za drugim vremenom. Dobila je to joj vrijeme, ali ne i srž mu, suštinu njegovu, znate. Melanholična je to duša. Izmučena. Ta duša je starica od duše, koja izgleda vrhunski za svoje godine. Ona sa ogromnim šeširima, srebrnim loknama, i dugim suknjama i sakoima. Ona koja je iskusila ljubav, okusila život. Proživjela, znate. Mogla je još, ali eto, jebiga. Odradila je to najbolje kako je mogla da ne zažali. To je jako važno, znate: ne žaliti. Žal je otrovna boljka.
Istanjila se. Istanjila se premnogo.
Hartija. Viski. Čet Bejker.

14.10.

Tromim korakom ulazi u stan. Spušta torbu, baca se ukućanima u zagrljaj ne odvajajući stopala od parketa. Uobičajena ruta: sledeći je frižider. Prilazi na vrhovima prstiju, njiše se. Priprema hleb, postavlja tanjir na njen čošak stola.  Prazan. Skoro prazan. Reže komadić salame, i sijeda za njen čošak stola. Ne pomjera se. -Skuvaj kafu. Ne pomjera se. -Idi jedi. Ne pomjera se. -Šta je sa tobom pobogu dijete?! Ne pomjera se. Sjedi za njenim čoškom stola. Ne pomjera se. -Uzmi da učiš. Ćuti. Sjedi. Čeka. Zna da će jednom morati da se pomjeri, ali zašto bi se ustajala prije nego što mora. Ne pomjera se.

Dug, prilično crn dan. Voli takve dane. Zna da ima pred sobom i dugačku noć. Za knjige, za misli, i one druge knjige koje se ne kupuju u avgustu zajedno sa priborom. One.

Stavio joj je ruku na unutrašnju stranu butine. Voli kada uradi to. Preznaja se. Ljubio ju je u stomak. Ne voli kada joj se dira stomak, ne voli svoj stomak, ali voljela je dok je ljubio u stomak. Gricne joj uvo. Pa je poljubi u vrat. Voli kad je ljubi u vrat. Njegova bivša je jednom rekla da je poljubac na prelaz između vrata i ramena izjava ljubavi. Ne njoj. Ne o njemu. Samo je to rekla. To što je baš ona to rekla je puka slučajnost. Mogao je bilo ko drugi to da kaže.

Opet su joj odlutale misli. Iz samoće pune dnevne sobe, i mraka pod svijetlošću ekrana fudbalske utakmice. 

Suza za nepravdom.

Satima u čekaonici.

Odustajem od slova.

Ja neću imati s kim ostati mlad ako svi ostarite, i ta će mi mladost teško pasti, a bit će ipak da ste vi u pravu.

Arsen Dedić, Ne daj se Ines