Tromim korakom ulazi u stan. Spušta torbu, baca se ukućanima u zagrljaj ne odvajajući stopala od parketa. Uobičajena ruta: sledeći je frižider. Prilazi na vrhovima prstiju, njiše se. Priprema hleb, postavlja tanjir na njen čošak stola. Prazan. Skoro prazan. Reže komadić salame, i sijeda za njen čošak stola. Ne pomjera se. -Skuvaj kafu. Ne pomjera se. -Idi jedi. Ne pomjera se. -Šta je sa tobom pobogu dijete?! Ne pomjera se. Sjedi za njenim čoškom stola. Ne pomjera se. -Uzmi da učiš. Ćuti. Sjedi. Čeka. Zna da će jednom morati da se pomjeri, ali zašto bi se ustajala prije nego što mora. Ne pomjera se.
Suza za nepravdom.
Satima u čekaonici.
Odustajem od slova.
Dug, prilično crn dan. Voli takve dane. Zna da ima pred sobom i dugačku noć. Za knjige, za misli, i one druge knjige koje se ne kupuju u avgustu zajedno sa priborom. One.
Stavio joj je ruku na unutrašnju stranu butine. Voli kada uradi to. Preznaja se. Ljubio ju je u stomak. Ne voli kada joj se dira stomak, ne voli svoj stomak, ali voljela je dok je ljubio u stomak. Gricne joj uvo. Pa je poljubi u vrat. Voli kad je ljubi u vrat. Njegova bivša je jednom rekla da je poljubac na prelaz između vrata i ramena izjava ljubavi. Ne njoj. Ne o njemu. Samo je to rekla. To što je baš ona to rekla je puka slučajnost. Mogao je bilo ko drugi to da kaže.
Opet su joj odlutale misli. Iz samoće pune dnevne sobe, i mraka pod svijetlošću ekrana fudbalske utakmice.
Suza za nepravdom.
Satima u čekaonici.
Odustajem od slova.
No comments:
Post a Comment