Jer sjutra će danas postati juče, kao što je juče danas bilo sjutra

Uništićeš me. Tek sad to vidim, mada znam odavno već doduše. Gospode bože, pa ako me drugi po onome što vide osude kako te volim više od sebe, ne mogu da se ne zapitam: koliko ima toga što ne vide? Kao da već i vidljivo nije dovoljno.

Uništićeš me. A znaš, sama sam kriva. Sama sam kriva, jer ja istinski uživam dok me ti uništavaš. Mislila sam da sam se pomirila sa tim da si voljen više nego što me voliš, ali zapravo ja samo najiskrenije uživam dok me ti uništavaš. Jer, ljubav je apsolutan pojam. Ne voliš ljubavnika, ne možeš da voliš ljubav manje ili više, to jest. Ili makar volim time da se tješim. Mada, nadam se da je uistinu tako.

Molim te ne prestaj nikad da me voliš, Moje maleno srce to ne bi podnijelo baš najbolje.

P.S. Ja se ponekad
najiskrenije uplašim
svoje ljubavi prema tebi,
ali se nadam da se tebi makar ne dešava isto.

Vrane još nisu došle

Ubistvo s predumišljajem. Beznačajne. Potpuno beznačajno je sve što si ikad izgovorio. Ne postoji. Ubijeno. Mrtvo. Kao što ne postojim ni ja. Obožavam te, kaže. Ne želim da se ljutiš na mene, obožavam te; ali drugačije je. Govori, zna da reže, da amputira. Izgleda krivo: spuštenih kapaka. Mrtvo izgleda. Drugačije je. Drugačije je. Svaki tren svako sjećanje, beznačajno je sada. Ne postoji sada, lažno je. Dimi cigareta, ona ista prokleta, samo nova cigareta.
Dva mjeseca. Dva mjeseca živjela sam. Proživjela. Najbolja dva mjeseca života. Samo što to nije laž sad kada ja to kažem. Nestali su. Sagoreni su.
Amputirana mi je duša, odgrižena, a od šoka ja to još ni ne osjećam. Peče malo rana, peče rez, ali rupa još nije počela da izjeda. Da truli iznutra. Još nije ispunjena crvima i smrdljivim raspadnutim mesom. Još vrane nisu došle.
Ne dam. Neću. Ne mogu.
Budim se.
Ne mogu.
Probudiću se.
Upomoć...
Kad je ovo stiglo da se desi?
Gdje je meni dimni signal?!?

Upomoć. Vrištim, a ne čujem se. Bez glasa vrištim. U jecajima. Stomak mi propada u samog sebe, vakumira se u grabežu za dah. Implodiram. Nisam znala. Nisam znala koliko... koliko je loše, Koliko će da bude loše. Loše je. Jako je loše.
Sati dani godine. Vjekovi. Koliko može da traje?

17.10.

Imam neki grumen na duši, a imenovat ga ne znam pa me zajebao, znate. Zajebao, jer nemam predstave kako da joj pomognem. Stara je to duša, znate. Krhka. Ona koja voli da se prepušta, upada, upliće se kao klupko u sličnu joj dušu. Ostarala je od napora tolikog. Postala je meka, milozvučna. Postala je dodir donje usne, i pohotni zvuk trube; to je postala. Ostarala je sama sebe od želje za drugim vremenom. Dobila je to joj vrijeme, ali ne i srž mu, suštinu njegovu, znate. Melanholična je to duša. Izmučena. Ta duša je starica od duše, koja izgleda vrhunski za svoje godine. Ona sa ogromnim šeširima, srebrnim loknama, i dugim suknjama i sakoima. Ona koja je iskusila ljubav, okusila život. Proživjela, znate. Mogla je još, ali eto, jebiga. Odradila je to najbolje kako je mogla da ne zažali. To je jako važno, znate: ne žaliti. Žal je otrovna boljka.
Istanjila se. Istanjila se premnogo.
Hartija. Viski. Čet Bejker.

14.10.

Tromim korakom ulazi u stan. Spušta torbu, baca se ukućanima u zagrljaj ne odvajajući stopala od parketa. Uobičajena ruta: sledeći je frižider. Prilazi na vrhovima prstiju, njiše se. Priprema hleb, postavlja tanjir na njen čošak stola.  Prazan. Skoro prazan. Reže komadić salame, i sijeda za njen čošak stola. Ne pomjera se. -Skuvaj kafu. Ne pomjera se. -Idi jedi. Ne pomjera se. -Šta je sa tobom pobogu dijete?! Ne pomjera se. Sjedi za njenim čoškom stola. Ne pomjera se. -Uzmi da učiš. Ćuti. Sjedi. Čeka. Zna da će jednom morati da se pomjeri, ali zašto bi se ustajala prije nego što mora. Ne pomjera se.

Dug, prilično crn dan. Voli takve dane. Zna da ima pred sobom i dugačku noć. Za knjige, za misli, i one druge knjige koje se ne kupuju u avgustu zajedno sa priborom. One.

Stavio joj je ruku na unutrašnju stranu butine. Voli kada uradi to. Preznaja se. Ljubio ju je u stomak. Ne voli kada joj se dira stomak, ne voli svoj stomak, ali voljela je dok je ljubio u stomak. Gricne joj uvo. Pa je poljubi u vrat. Voli kad je ljubi u vrat. Njegova bivša je jednom rekla da je poljubac na prelaz između vrata i ramena izjava ljubavi. Ne njoj. Ne o njemu. Samo je to rekla. To što je baš ona to rekla je puka slučajnost. Mogao je bilo ko drugi to da kaže.

Opet su joj odlutale misli. Iz samoće pune dnevne sobe, i mraka pod svijetlošću ekrana fudbalske utakmice. 

Suza za nepravdom.

Satima u čekaonici.

Odustajem od slova.

Ja neću imati s kim ostati mlad ako svi ostarite, i ta će mi mladost teško pasti, a bit će ipak da ste vi u pravu.

Arsen Dedić, Ne daj se Ines

“If there is a God, He will have to beg my forgiveness.”

(A phrase that was carved on the walls of a concentration camp cell during WWII by a Jewish prisoner)

Kako je to voljeti pretjerano inteligentnog čovjeka

Pa, kako je voljeti pretjeranog inteligentnog čovjeka, ne znam ipak. Ponekad derište, ponekad starac. Ili... možda još bolje: uvjek derište, ponekad prezreo. Toliko da miriše na dunje. Na staro drvo i sredstvo protiv komaraca.
Kako je to voljeti uvjek derište, ponekad zrelo, prezreo. Naporno. Dovoljno. Voljeno.
On pita je li ikad mislila o tome kako da diše, je li mislila o tome kako da uzme dah. Ona se nasmiješi, uvuče dim, kaže 'astma'. Uvuče dim opet, kaže 'ti'. Nasmiješeni oboje.
Pričaju satima, minutima.. Decenijama čak. Svaki bol otklonjen je kad ga pogleda u čošak oka, ili mu nasloni glavu na rame. Počela je kiša. I dalje pričaju.
Kaže 'ajde da lutamo'. 'Ajde.' Opijeni mirisom grada, izmučenom mu jesenjom dušom. Vole se. Srećni su, a ni ne znaju da su srećni. Ne vjeruju. Previše je svijeta palo na misli za tih sedamnaest godina koje su se svele na mjesec. Ne vjeruje. Kaže 'šta ako smo mi srećni sad? možda i jesmo, konvencionalno utvrđene granice sreće su laž, šta je sreća zapravo'. Kaže da će se vjerovatno vratiti tome teretu kad pređe preko praga, svakom gramu toga tereta, ali zapravo neće. Nema vremena.
Previše grana, previše puteva. Previše želja, hirova, nedotaknutih emocija koje moraju biti dotaknute. Previše života pred njim.a...
Previše polovina od polovine do kraja puta. Uvjek očarani onome što je na dodir jagodice prsta. A nije dodirnuto.

Dobro je. Naporno, tragično. Ali dobro. 

Come on baby light my fire

Noć je. Kišna, posle nedjelju dana saunskih vrućina nad gradom. Dvadesetdrugi je avgust, četvrt je sata do četiri ujutru. Imam potrebu da napišem i tačno vrijeme, sebi da potvrdim na neki način, sebi da povjerujem. Kao da bi me sama slova slagala sjutra dan.
Dakle, noć je. Još malo do zore, dani se talože u noći sve brže, svjetlosti u mrakove.
Nošena vrelim, ljetnjim, talasima džeza uzavrela, podivljala ruka požude za tobom, se plete oko delikatnosti ljubavi. Čekamo zimu. Zajedno čekamo zimu i sve prljave bluzerske noći po zadimljenim pabovima uz godinama duge nizove poljubaca. A, možda i satima.
U noć dvadesetidrugog avgusta: u noć, zamalo zoru, ja te imam već... pa već petnaest dana. Skoro sam prestala da se budim i kopam po slojevima sebe da bih bila sigurna da nisam sanjala sve to.
Dame i gospodo porotnici, on je. Krajnost, Radost, On. I nije ovo nikakva priča, ni najmanje. Ovo je ispovjest. Meni stvarna dovoljno da nakon petnaest dana mogu da je sastavim na ovom 'parčetu papira'. Meni dovoljno stvarna, možda i više nego što mogu da apsorbujem i ne odbacim. A vama; šta je ova ispovijest vama osim jedno parče papira jedne bezlične, ili bolje anonimne duše. Kako je vama ovo stvarno? Pa možda je u tome i čar. Draž poznavanja nepoznate ličnosti bolje od bilo kojeg lica koje ona sreće svaki dan, ili koje makar sreće. U tome je istina.
U zamalo zoru dvadesetidrugog avgusta dviječetrnaeste, ja patim za njim. Moja duša žudi, moja koža priziva. Nedostaješ mi Radosti. Velika je praznina ovaj prostor koji ustupaš, a čemu ga tek ustupaš, eeh. Kauču. Filmu. Dukserici u koju zagrnjurim lice prije nego što legnem. Jastuku koji obrglim nogama dok pokušavam da zaspem, terući znojave butine jednu o drugu u velikim sparinama neprospavanih noći. Ne ostavljaj prazninu oko mene, dođi, ugrij me. Zapali me, ne bi ti bio ni prvi ni poslednji put.
Ljubav ispisana jezikom požude; gasim riječi polako jer su nemoćne pred crnilom noći, pa gasim i ovaj dan. Do nekog sledećeg nepodnošljivog željenja, M.

Tebi, džezu

16.avg.2014.

00:12

Iz čoška u čošak univerzuma razvučena

preko tebe

i kroz,

Krajnosti moja;

počivam ti samo na ivicama

usana,

kože,

oka.

Jer postojanje,

ono se sažima

samo unutar granica

nama poznatih prostora.

Prije i(li) posle

je zaboravilo značenje

te nemušte riječi 

sreća.