Kako će se desiti Orgazam

Široki krevet i već mokri čaršavi. Pala je noć. Dvije vragolaste vreće se bijele na krevetu. Koža se presijava pod prozorskim odbljeskom ponoćnog januarskog neba. Njene grudi su meke. Dvije nježne ruže, svijetloroze; pupoljčići sve više bubre. Ruka mu klizi preko naježene kože. Svaki kvadratni decimetar njenog tijela ima po svoje modro obilježje. Jezik se igra oko butina. Poskakuje i preskače. Klizi preko stomaka, do rebara. Zaustavlja se na grudima. Na mekim, mesnatim grudima. Obije ruke su tu da pripomognu. Jedna je zaostala daleko iza, duboko unutar. Jezik oblizuje ružičasti pupoljak. Siše ga. Zaostala ruka radi sve brže. Jezik nastavlja do ključnih kostiju. Upija, lomi, grize. Oh vrat, božanska rukohvatna bjelina toga vrata. Jezik ostaje u njegovom korijenu, ušuškan u onom laganom prevoju. Ona uzdiše pogubljeno. Ona dahće, stiska, vrišti. Moli ga. Preklinje ga. Dodirni me. Uzmi me. Spusti me. Spusti me odmah. Tu je. Na njemu je. Razara je. Do kraja. I ona ne mrda. Moli ga da se ne miče. Svijest se rasplinjava u mirisu i boji vlažnog vazduha.

Poetry of thoughts : Ramblings, Kozma, 2013-16.

Don't drown your sorrow with scotch, smother it with candy. Cause at the end of the day, diabetes beats cirrhosis Thanks, honey. Who are you? A lynching of reality Does one ever truly experience, or simply observe? Death died God is watching, he just doesn't care People don't change, their masks evolve Our thoughts and emotions are rose-colored spectacles, guarding us from our true self In human understanding, there are no absolutes. Only crystalized relatives. Sold to the dying Earth for seven billion The heart of darkness is illuminated by neon Nirvana is wishful thinking He went out with a crappy one-liner and enough steroids in his system to make a mouse into a rhino And his breath was like gaseous Listerine String out the choruses and orchestras, the poems and epics of my journey. Bring me the orators and spokesmen, the writers and composers. To hell with all of them, I know what I saw. The only thing that really caught my eye in America, and I saw this in New York and Chicago, all kinds of places, were people in 300 dollar shoes, 700 dollar suits, and 2000 dollar watches, walking down the street, talking to themselves. It's the truth even if it didn't happen That's just... Singing! It's not music! It's not art! Ponder thy existence, and you will see the cage Try and get outta life alive "I can see I have your attention" is like "I got your nose", but for adults It has become apparent that as time passes, moral evil is becoming more prominent than the natural kind The valiance of the effort should be gauged in its success rate What good is a radioactive bathtub that can decimate a city if everyone else has it?

No game no life

Dimni oblak energije koja kulja iz svake moje pore. Uspjela sam. Šah. Idemo dalje. Sledeći korak. Privodimo ovu odvratnu igru kraju. Svaki tvoj korak naprijed meni je inspiracija za moj naredni. Mislim da je od početka bilo moguće jedino ovako da ikad i zaigramo. Svaka druga situacija bi onemogućila samu podlogu za igru. Sjajno.
Staklena cipelica gazi mat na crnom polju, a kočija konačno postaje bundeva.

Astronomy Hour #2

"Do not go gentle into that good night.
Old age should burn and rage at close of day;
Rage, rage against the dying of the light.'' - Dylan Thomas

Astronomy Hour #1

 Not the Firefox.
 Variable star V838 Monocerotis. Credits: Hubble

Do me a favour and break my nose

The Clash of the Titans

Malena narukvica na ruci koju imam od rođenja. Svi smo slušali priče za laku noć o njoj od kako smo bili sposobni da slušamo. Tajmer.
Bila sam u kafeu s osobom za koju sam, svjesno i prisilno, htjela da prišijem titulu. Ali tajmeri nam nisu bili isti. Voljela sam tu osobu više od sebe same, ali nam tajmeri nisu bili isti. Njemu je već neko vrijeme bio na nuli, moj je tog dana bio na sudnjem danu svojih brojeva, ali je i dalje bio ispred. Gledala sam ga u oči, nervozno pocupkujući nogom. Nadajući se da niko neće naići, da ćemo dočekati tih deset nula zajedno, sami.
Poslednji sat je tekao mučno. Nagon za povraćanjem je vaskrsavao u meni svakih nekoliko trenutaka. Ovo je taj dan, ovo je ta tačka kad više nikad neće biti isto.
Deset minuta. Niko još ne ulazi. A treba li još uopšte i da uđe. To ništa ne znači. To još ništa ne znači. Srodne duše ne kasne na spontane sastanke, pak oduvjek dogovorene.
Sedam minuta. Polako ulazim u kritičnu drugu polovinu. Još malo tamo. Još pola polovine puta. I tako u beskraj. Ili sam ja makar željela da nikad ne stignem. Nije Zenon bio lud.
Pet. Već je kritično. Već paničim. Možda stvarno ne dođe. Možda sam izazvala moju subinu da se naknadno koriguje.
Četiri. Nema. Niko nema. Još samo malo. Još samo malo dobrih vibracija, dobrih kritičnih vibracije iz mog čitavog bića.
Tri. Tri. Tri. Tri. Možda spava. Možda spava sa očima iznad svakog zla.
Dva. Dva. D V A. Šta ako. Ne mogu. Ne mogu. Ne mogu. Šta ako stvarno. Začepi. Ćuti. Biće kako bude. Možda živi i doći će posle ovog sna. Shvatila sam da ga nisam ni pogledala prethodnih pet minuta iako zapravo blejim u njega. Zarobljena sam u sopstvenoj lobanji. Ostajem tu. Ne mogu da ga pogledam. Moram da ga pogledam. Moram sad, ovog trena. Da ga pogledam. U oči. Moram. Volim te zaboga volim te. Ističe mi ovaj beskonačni minut. Volim te, više od sebe same te volim, od očiju svojih, od ruku svojih, od prstiju, od pluća.
Oči mi epileptično kidaju i prekopavaju prostoriju na komade.
Jedan. Jedan. Jedan. Jedan. Jedan. Jedan. Jedan. Jedan. Jedan. Jedan.
Jedan. Jedan. Jedan. Jedan. Jedan. Jedan. Jedan. Jedan. Jedan. Jedan.
Jedan. Jedan. Jedan. Jedan. Jedan. Jedan. Jedan. Jedan. Jedan. Jedan.
Jedan. Jedan. Jedan. Jedan. Jedan. Jedan. Jedan. Jedan. Jedan. Jedan.
Jedan. Jedan. Jedan. Jedan. Jedan. Jedan. Jedan. Jedan. Jedan. Jedan.
Jedan.
Jedan.

Jedan.
Jedan.

Jedan.
Jedan.

Jedan.

Jedan.


Jedan.



Jedan.

Philosophy hour #3

[...] Based on what we know about the number of potentially habitable worlds and the absence of alien life, one of three possible scenarios must be true (assuming there are other intelligent civilizations):

1. All civilizations become extinct before becoming technologically mature;
2. All technologically mature civilizations lose interest in creating simulations;
3. Humanity is literally living in a computer simulation.

Cinematography hour #1

Matthew: I’ve always wanted to make love to the Venus de Milo.

Isabelle: I can’t stop you. I’ve got no arms.

Bernardo Bertolucci, The Dreamers, 2003

Primati

   Prljava gradska cesta. Sivi asfalt koji bi sigurno smrdio da neka decembarska kišurina počne da isparava, ali evo, mi tu decembarsku kišurinu još nismo dočekali. Makar ne ovog decembra.
   Pripremali smo se da krenemo nazad. Da sam mogla ostala bih sigurno tu nauštrb latinskog, ali pamet u glavu djevojko, pismeni se ne izbjegavaju, a petica se neće išvaruckati sama. A pritom ni on izgleda ne bi mogao da ostane, pa ti je nekako lakše. Sasula sam niz grlo pola šolje već hladne kafe, ostavila cigaretu na pola na pepljari, i izletjela iz udobnog kafea s rukom pod njegovu ruku i s obrazom na njegovoj usni.
   Jedva odmakli na sivom asfaltu ubuđale gradske ulice, kad tamo... Situacija koja pobuđuje svaku zlobu koja postoji u toliko subjektivnom čovjeku, i hipokritičnost koja bi trebala biti zakonom kažnjiva. Da mi se univerzum podrugivao namjerno ne bi sklopio četiri čovjeka među kojima više prašti više negativnog elektriciteta na istom kvadratnom metru.
   I pozdravismo se, i izljubismo se, i prostrujasmo, i nastavismo dalje u pravilnim parovima.