Široki krevet i već mokri čaršavi. Pala je noć. Dvije vragolaste vreće se bijele na krevetu. Koža se presijava pod prozorskim odbljeskom ponoćnog januarskog neba. Njene grudi su meke. Dvije nježne ruže, svijetloroze; pupoljčići sve više bubre. Ruka mu klizi preko naježene kože. Svaki kvadratni decimetar njenog tijela ima po svoje modro obilježje. Jezik se igra oko butina. Poskakuje i preskače. Klizi preko stomaka, do rebara. Zaustavlja se na grudima. Na mekim, mesnatim grudima. Obije ruke su tu da pripomognu. Jedna je zaostala daleko iza, duboko unutar. Jezik oblizuje ružičasti pupoljak. Siše ga. Zaostala ruka radi sve brže. Jezik nastavlja do ključnih kostiju. Upija, lomi, grize. Oh vrat, božanska rukohvatna bjelina toga vrata. Jezik ostaje u njegovom korijenu, ušuškan u onom laganom prevoju. Ona uzdiše pogubljeno. Ona dahće, stiska, vrišti. Moli ga. Preklinje ga. Dodirni me. Uzmi me. Spusti me. Spusti me odmah. Tu je. Na njemu je. Razara je. Do kraja. I ona ne mrda. Moli ga da se ne miče. Svijest se rasplinjava u mirisu i boji vlažnog vazduha.
No comments:
Post a Comment