Začarani krug zar ne? Ti ćeš to najbolje znati. Period mu je dovoljno dugačak da pomisliš da si se izvukao. Ako nema podstreka, naravno. Ali onda te udari. Istom snagom. Ponovo. Na isti način. Uvjek isto.
Prvo ide onaj period razuma, ili doba racije Kantovim riječima. Ali ko je Kant da priča o Dekartu.
A onda, istinski kitnjastim baroknim šarmom, nabrajanja svih razloga zašto to nije dobro po tebe.
I jedno vrijeme stvarno vjeruješ da si spašen. Ubjeđuješ rodbinu, poznanike, prijatelje. Svima govoriš kako si ti sada novi čovjek, kako si sva ta sranja ostavio u prošlosti. I to toliko ponavljaš da počneš i sam sebi da budeš sumnjiv, kada si već svima ostalima otpisan kao nikakav karakter. Jer njima je posle svih reapeted plejlisti tvoje priče odavno jasno da ti pokušavaš sam sebe u to da ubijediš, jedva nešto uspješnije no što si njih ubijedio. Ovo je druga faza. Ona koja polako klizi iz tog nazovi razuma u ludilo.
Treća faza je ona kad počinješ da slušaš stare pjesme, hodaš istim ulicama, i svjesno da se prepuštaš tom divnom poroku preživljavanja složenih enzimskih slika zakopanih u tvojim sinapsama. Pokušao si da potisneš, stvarno jesi, i ja ti vjerujem; ali jebiga, nije išlo. To je faza prihvatanja. Mislio si da si bolji, ali nisi. To si ti, a od sebe se ne može pobjeći. Tad već postaješ svjestan da si maleni satelitčić u eplipsi. I da se uvjek vraćeš na staro. Ali iako si satelit, makar si Evropa, ili Ganimed. Što je dovoljan nivo šarma za jedan satelit. Ovo je prelaz u narednu fazu. Sad postaješ zadovoljan time što si zavisni idiot. Što si jebena narkomančina. Jer, to je zanimljivo na svoj način, ima neku svoju priču zar ne? Sigurno privlačiš masu meteora tim profanim forama. Ali jebiga, oni nisu Jupiter. Ti meteori izgore jako brzo, čim ti se previše približe. Jer koliko god se to kosilo sa poznatim zakonima fizike, ti kao Ganimed ipak imaš svoju atmosferu koja ih sagorijeva. Tvoj pogled. Tvoj stav. Unaproachable. Svima osim Jupiteru. Možda si zapravo ipak Kalisto. Pokazaće se to vremenom. Svakako Jupiter ima šezdeset i sedam poznatih satelita. A ti si u najveća četiri. Možda i najljepši. Tad se već kao i svaka ženskica utopiš u tu misao. I bude ti dovoljno toplo oko srca.
Sledeća faza nakon tonjenja i utopljavanja je poznata pod imenom Cesarić:
Još bi nam mogla desiti se ljubav,
Desiti - velim,
Ali ja ne znam, da li da je želim,
Ili ne želim.
Sada još jednom pročitajte stihove, da budete sigurni da ste shvatili.
Prethodne dvije faze obično nemaju jasan prelaz između njih. To je dio kruga sa najviše poezije, najboljih pijanstava, i najdrčnijih ponašanja. To je takođe period kad pokušaš da se iskopaš još jednom, onim poslednjim vapajem, poslednjim dahom pred smrt. Period kad sebi kažeš da si nezavisan zreo čovjek koji je prihvatio svoju sudbinu i sad shodno tome zaista, zaista može da nastavi dalje.
But then...
Tačka kontakta. Šamarčina koja te vrati u.. to, što god to bilo. Stvarnost, privid, maštu, prošlost, želje, budućnost, snove, strasti, premotane rečenice, poglede, dodire prstiju. Šamarčina koja te eventualno vrati u isti krevet. (Poslednje nije uvjek neophodno.) U isti bolnički krevet s istom iglom u veni. Tačka sudara. Tačka kraja i početka. I ti znaš da od trenutka kad si se rodio te prokleo taj isti Univerzum da se nađeš tu gdje si sada i da koliko god puta pokušao da pobjegneš, porekneš ili čak pokušaš da nepoklekneš, ti ćeš se uvjek nalaziti tu, u tom istom trenutku s tom jednom te istom prokletom iglom u veni do svog poslednjeg slova koje ćeš izreći prije nego tvoje usahnulo tijelo tvoja već prilično izvapjela toplota žurno napusti.
Period rehabilitacije. Svog mogućeg mastila, svog crnila, svog gravitacionog olova. Takav šamar polomi svaku kosku u tijelo, treba ti vremena da se oporaviš, da ozdraviš, to jest misliš da si ozdravio. Period najvećih potonuća, najtrulijih strvina i najhalapljivijih crva. Period čiste kriptodepresije i sve umjetnosti davljenja. Period lakog, nježnog utapanja, i posmatranja vazduha kako napušta tvoja pluća dok isplovljava na površinu u sferičnim blistavim balončićima.
Tolika obamrlost je preovladala tobom da ti je sjećanje iz tih dana uvjek nekako blijedo i nepostojano. U tvojoj glavi je kao davna prošlost ili slučajan san. I tako nikad nisi siguran kako je došlo do narednog perioda kad stigne vrijeme za njega.
Perioda razuma.
