Sunday, May 3, 2015

3. maj '15.

I kako pisati bez poletnog žara? Kuc, kuc, kuc. Mileta Jakšić kaže: "Ne kopkaj silom perom po srcu, nema li cveta, nije mu vreme." Ja kažem - ne može! Mora da je tuda nekud. Mora da je uvjek na dohvat prsta. Ajde, poteci, poteci... Mora li uvjek muka da me snađe da bih mogla da pišem? Znači li to da sam osuđena na život melanholika i pesimiste bez ljubavi, istinske sreće, i samim tim i svijetle budućnosti, sve to ako želim da pišem? Nisam od onih kreativnih, da napišem novog Potera, ili novu Karenjinu (ne govorim ovo iz bilo kakve gordosti), ili  bilo što tome slično. Priče nisu moj štof. Moje riječi su bezvremene. Bezvremene, u kom smislu, pa u onom u kojem nisu paralizovane okvirima radnji koje podrazumijevaju i određeno vrijeme. I prostor, zaboravila sam prostor.
Mogu da vam dam lik, duh, atsmoferu, grad, sobu, ali ne mogu da vam dam radnju. Ne mogu da vam dam složenu radnju. Uostalom, ne mogu da napišem ni novog Revizora. Drame na papiru organski prezirem, jer one nisu ni stvarane za papir, već za daske.

Samo jedan pogled na nju odavao je sliku duboko nezadovoljne žene. Jedne od onih koje su promašile neku od poenti u životu. Desilo bi se ponekad da izgleda malo mlađe, svježije, ali to nikad nije dugo trajalo. Uvjek je imala nešto da prigovori, i uvjek je imala veliku naboranu grudvu kože između obrva. Djelovala je toliko duboko usječena da bi je samo dobro gimnastika, možda, mogla ispraviti. 
Svi smo trpjeli teret te gomile kože svaki dan, i vjerujte, nije bilo lako.

P.S. Dobila sam danas, u slučaju da se zapitam u junu.

No comments:

Post a Comment