Crnilo neba presvučeno oblakom; nekom sumračastom rozom bojom oblaka, iako je četiri ujutru. Obasjano blicevima. Pozadinska buka groma u prolomu. Ritmično šaputanje mekog neba, diskretna a trajna pozadinska muzika primijećena tek u vriscima tišine. Ušuškalo me ovo nebo, voljelo me kao što me niko nikad nije volio, a voljela sam i ja njega. Drma me deja vu koji traje koliko i galop kapi kroz vazduh, sivo, mrko dnevno nebo sa teškim mirisom čekane jesenje kiše. Neki novembar. Decembar možda. Blic neviđenog crvenog kišobrana u magličastim bojama. Stalna struja nasumičnih euforičnih talasa topline guta me od prstiju ka plućima. Ako zatvorim oči mogu da udahnem onaj mokri gusti vazduh. Povremeno me trgne grom iz ove lucidne obuzetosti poznojesenjim sivilom nedogađanja. Prisjećam se svega a nemam čega da se sjetim. Čujem njenu bezvremenost kako šuška, miluje mi kapke. U sledećem životu biću kiša..
No comments:
Post a Comment