Dan navučen na lanac, zavezan čvorom. Neke male radosti koje mi prekrivaju oči dlanovima, dok čujem eho sopstvenog smijeha kako se prolama iz njih. Dlanovi su im obojani slikama doline, sunca na kosi čiji se zraci prolamaju u krugovima pred sumračastom pozadinom neba. Poneko mijenjanje perspektive. Vreli podnevni dječiji poljupci sa povremenim zumom na odjekujuće osmijehe malenih bijelih pločica. Pogodi ko je? Ne vidim te... Ključajuća sreća u glasovima prelivanim u daljinu koja podrhtava. Toplota. Golicam ih trepavicama pa povremeno rašire prste, a između uveličanih treptaja u usporenom snimku, truli miris realnosti galopira do mene propraćen lelujavim slikama koje kasne nekoliko sekundi. Proguta me taj miris dimnim čeljustima, obmota se oko mene gušeći me, stežući sirovim mesom koje se raspada toliko da mu otpadaju čitavi komadi, i gube se u crnilu slike koja se obavila oko nas. Ubrzani otkcaji na misao. Epileptični ritam ramova crnobijele rolne. Bljeskovi beonjače. Prelama me na pola. I povlači na dno. Film se preklapa sa krajeva. Ostaje samo okrugla rupa na sredini ekrana koji čeka da bude progutana. Fin.
Osjetim zrake sunca među sklopljenim prstima pred očima...
Osjetim zrake sunca među sklopljenim prstima pred očima...
No comments:
Post a Comment