#copyright

#Save yourself, don't ever look back 
Nowhere to go and so we both spin around in circles
And I said, "Hey, what's on your mind?" 
I think about my life without you and I start to cry
And I said, "Hey, it's alright"
We'll make it 
I love you and I'll never leave your side 
You took my hand and then we both started running
Both started running
There's no place to go
Another bullet and we both started running
Both started running too
Save yourself, don't ever look back 
Nowhere to go and so we both spin around in circles#

Franc Kafka, Proces – poetika prostora

            Dvije krupne, teške gvozdene ploče svjestskih ratova ogradile su malu sobu svojim zidovima u koju skoro danije mogao proći ni jedan jedini tračak svjetlosti.
            Dvije velike masivne ploče svjetskih ratova su svojim kliještima, poput dvije veličanstvene crne prese sužavale tu sobu. Uzdah po uzdah. Na kraju priče nije ostalo ništa sem te dvije ploče sa svojim teretom i velika crna rupetina u onome što je možda i moglo da bude unutar zidova te sobe.
            Jedini njen produkat koji je uspio da utekne rupetini, braneći se upravo njenim istim crnilom, gotovo kameleonski, bio je Franc Kafka, zajedno sa svojom dvodimenzionalnom projekcijom Jozefom K. koja se provukla među tankim uzdužnim procjepima na sudaru zidova i na crnom uljanom tragu otklizala dalje.

Nepodnošljiva bezdanica postojanja

U sumračnom prostoru dvije zore lutam utrnulih vratnih pršljenova. Nestale su i one beskrajne iskrice blickavih ali žarkih fotona, pa i svaki moj razlog da iole podignem glavu. Moj Ole Lole je iscrpen, i poslednja kap odavno povučena slamčicom. Možda sam vukla prejako, možda predugo, ali jedino preostalo je toz garavih dubokih emocija sa samog dna šolje. Možda nam stvarno nije toliko dobro koliko sam htjela da bude. Riječi su presahle, dodiri su česti i tupi. Moje lično Spasenje je postalo bivše. Duša mi je mrtva već danima, iako bi je povremeno vještački i oživio neki elektrošok na nekoliko sati. Pokušala sam da je zavaram obavezama, da je obrlatim knjigom, udžbenikom, poljupcem, zagrljajem, svadjom, ali stari je to lisac, našla sam koga ću da zajebavam. Posle svakog pokušaja vratim se modra, izubijana, išamarane i ošureno crvene kože na obrazima. Moja velika rupetina raste, i nada se da će taj bezobrazluk i nezahvalnost prema životu biti kažnjen dovoljno surovo da shvatim da se namjerno obmanjujem da mu je lice prvljavo i ružno. Nada se da će kazna uspjeti da opere sve masne splačine i da će njegova koža ponovo postati čista i bijela, i da ću još jednom uvidjetiti njegovu krasnu ljepotu. Zarđala je ovo klackalica. Nisam sigurna da li je do toga što uopšte i ne pokušavam da se odgurnem nogama o zemlju ili što me ova težina stvarno toliko povukla da sam istinski zakucana u tlo mojim krajem.

Baker, Chet, Little girl blue

# Andrei Tarkovsky, Stalker

Let everything that’s been planned come true. Let them believe. And let them have a laugh at their passions. Because what they call passion actually is not some emotional energy, but just the friction between their souls and the outside world. 

Kako biti roditelj poznom četrdesetogodišnjaku (Za sve mlađe od osamnaest!)

Došlo je neko novo vrijeme čudnim okovima modernog roditeljstva.

Koncept je izgleda da si ti sve više roditelj a da je roditelj sve više dijete. Roditelj ima izlive nervoze, roditelj očekuje da ti brineš o njemu, oko roditelja se ti svaki dan staraš: brišeš nos čistiš dupe i ostalo. Uhvatiš ga da te slaže dva tri puta pa mu klepiš s merakom jednu zabranu izlazaka i automatski ukineš kompjuter telefon tablet mp3 i sve ostale elektronske uređaje koji mu pružaju određeno zadovoljstvo iako zapravo ne zna da ih koristi. Zašto? Pa jer si tako u mogućnosti.

Došlo je vrijeme neke čudne nervoze, i još čudnijeg iskaljivanja. Licemjerstva i neroditeljstva. Naravno ne žališ sebe već otkad si krenuo u prvi osnovne, kontaš da to je to nipodaštavajuće po tvoju ličnost, ali problem je kad počneš da se više lomiš na stranu da to možda tako i treba, onu koja teži tangensu od devedeset stepeni. Izgubićeš se jebote, nemoj nikad da ideš ka tangensu od devedeset stepeni.

Dovoljno je da se samo malo nagnes ka apscisi, da se izmakneš koji korak i da ti se oči otvore, da skineš devet kila sa svojih leđa da bi shvatio da nosiš još tri puta toliko potpuno nepotrebno, da ponovo otkriješ Ameriku.

Čudno vrijeme zaista. A čak i skuplje, vaistinu i skuplje.
Amin.

is that a hint of accusation in your eyes?

Jedan korak ka spolja. "Zeleno, volim te, zeleno?" I onda ponovo korak nazad. Suvišan ti je taj uzdah, ali eto, nek' ti bude, stvore. Dozvoljavam ti, dozvoljavam ti jer pametniji popušta. Ti blijeda, satenska sjeno.

Crni vrag me ponovo nagoni da začepim prstima nozdrve. A onda ja slobodne palčeve stavim i na alveole, iz poštovanja. Smiješna je to rabota. Staviš sebi plastičnu kesu, onu najobičniju svijetlo plavu plastičnu kesu za trgovinu, staviš je sebi na glavu, pa provučeš ruke, i navučeš do koljena. Možda bi mogla i do članaka, ali onda već rizikuješ da pukne. Udahneš duboko, omirišeš plastiku vrhom lijevog očnjaka.

Smiješna je to rabota.

A krapovi svuda plivaju, strašni, brkati i glomazni. Gadne, masne ribuljine. Skoro da ti se mili da ih zamišljaš kako cvile na ulju, kako urlaju dok im se krljušt zapijeca i nestaje na obruču tiganja. Džabe sad predeš, ribo, ne ponašaj se tako, komično je.

Oh! Šta bi? Opečeš se na svoju ringlu. Odeš u čošak, cviliš satima obmotan oko ruke sopstvene, ruke tuđe. Nema mnogo razlike, ali bi u svakom slučaju dušu prodao samo da je ruka prijateljska. Da te pogladi po glavi, namjesti ti pramen iza uveta. Da ti obujmi konturu obraza zagrljajem dlana. 

What do you want from me?

O piscu i pisanju, Kiss

Čovek postaje pisac upravo zato što je izabrao da kaže izvesne stvari - svoju tragičnu usamljenost, svoje očajanje - ali on je tada, u tom trenutku tragičnog izbora između pisanja i akcije još samo kandidat za očajnika ali ne još i pisac, i on veruje da je pisanje dostojna zamena egzistencije i da ima neki viši smisao.

Pisac se postaje tek kada se shvati onaj drugi deo sartrovske definicije: da pisati znači reći stvari na izvestan način, da je pisanje zapravo traganje za sopstvenim identitetom!

Danilo Kiš, „Gorki talog iskustva”