“Izborni dan, oko podne... Šef je okružen najpovjerljivijim ljudima. Ćutljiv je i mrk. Stvari ne stoje dobro, kako izgleda. Najpovjerljiviji ljudi oko šefa već su pomalo uplašeni. Ipak, trude se da oraspolože Glavnog. To je osnovna strategija za bilo kakav društveni uspon, i svi to znaju. Šef i dalje ćuti, a prepadnuti dvorjani se nadaju samo u najmoćnije adrese: Boga i Šefa. Ne nužno tim redosljedom. Znaju da samo i jedino On (odnosi se na Šefa, izvini Svevišnji) može imati neko rješenje. Spasonosno, kao i uvijek. Ipak, ćute, Stvari ne idu kako treba... Šef najednom ustaje, laganim i sigurnim korakom odlazi do balkona. Odnekud se stvorio i šešir, klasični stetson. Šef ga stavlja na glavu, tek da podsjeti na Roberta Divala u legendarnoj sceni iz Kopoline “Apokalipse”. Pogleda svoj glavni grad na dan izbora. I izgovara: “Kako volim miris državnog udara ujutro”. I sve bi riješeno. Ko zna - zna.” (Balša Brković, “Udar”)
No comments:
Post a Comment