Šest mjeseci, i dva dana. Svakog dana, za tih šest mjeseci i dva dana, ja sam te voljela više, i mrzjela više. I na današnji dan, moja mržnja je vjerovatno dostigla vrhunac, ali ljubav, nažalost, ni približno. Pored svih trzanja, cimanja, vuče za kosu, dušu i nos, mislim da je nemoguće mrzjeti te više no što te ja danas mrzim. Posle svakog slamanja srce, posle svakog napada i udara panike. Posle svakog tvog preispitivanja i preispitivanje tebe zbog istog. Posle svake namjerne i slučajne uvrede. Posle svakodnevnih manipulacija. Posle svega toga i mnogo ostalog, ja te danas strastveno, dubinski, najiskrenije prezirem. Šteta što te ne volim samo toliko. Šteta što ne mogu da te ostavim tek tako.
Nema par dana, shvatila sam da mogu bez tebe. Da mogu, ne bih nestala, mogla bih. Ali čemu to onda? Vječite dileme oko toga mogu li ili ne mogu, oko toga kako bih mogla, i koliko. Na samo jedan dan, sat čak, da mi je da zaboravim da postojiš pa da me podsjete kasnije. Dileme oko toga je li vrijedno ili nije, a uvjek je dovoljna samo jedna noć da kristalno jasno vjerujem da jeste. Samo jedna noć. I šta se onda desi? Pretpostavljam da se bojim da ti proživljavaš slične dileme svaki dan, pa mi nije dovoljna najiskrenija izjava ljubavi da me drži duže od šest sati. Ako je to istina kako odustaješ od mene tako često i tako lako? Kako smiješ onda da od mene tražiš da ne odustajem? Kad bi neko samo mogao da me spasi iz ovoga. Kad bih nekako mogla manje, manje da volim, pa da me i nije toliko briga. Pa da mi bude lakše. Mrzim te.
No comments:
Post a Comment