Zaboravila sam da pišem! Ili se tako makar činilo juče. Zaboravila sam. Nagomilavala sam riječi samo u smisleni red, oduzela sam im svaku ljepotu, život. Strašno. Ne mogu to da prihvatim.
O ćirilice, moja ćirilice... I tebe sam zapostavila. Pisala sam sporije no obično, morala da razmišljam o svakom slovu. Šta mi se dešava pobogu...
Profesorka, zaboravila sam da pišem. Nemojte da mislite da je zbog tog jednog eseja tačno da sam zastranila. Nemojte. Vi ste krivi, uostalom. Tema je bila užasna. Nisam mogla ni na silu da nadjem inspiraciju, što od straha, što, eto, Vašom krivicom.
Ali molim Vas profesorka, nemojte sad da pomislite da ste ipak bili u pravu.
No comments:
Post a Comment