Love is a losing game

Počinjem in medias res
trajati je nemogući quest
pređašnja sreća, pa bila je nestvarna
tako je i trajala svega mjesec dana
dok se polako naakumulirala godina prošlih.
Divan period ovog života
al ta njegova topla ljepota
nije pretegla težinu crnu
poslednjih dvadeset dana u junu.
Ponovo sam bila razočarana,
očajno, nestabilno dislocirana,
dok blagi miris slobode ne dodje
i kao da sav moj jad prodje.
Shvatila sam da ne mogu tako
i koliko kod ne bilo lako
lakša je čvrsta sreća bez tebe
koliko god bila blaža,
nego period tuge i bijede
i plač za mirisom svoga potencijala
zbog velikog truda i dugog staža.
A onda smo se opet sreli
kriv je za to jul ovaj vreli
vazda mrk i vazda bez tebe
zašto ikad da bude mio, ko nas jebe
Baš kad sam našla neko blagostanje,
od prvog pogleda sve je bilo manje
znala sam da neće ispast kako valja
i posle sve muke suza kao grmalja.
Sve u svemu desilo se tako
znam te sudbino kurvo stara,
pogledah te i nasmijah ti se blago,
dosta je bilo ovih igara!
Ni ovo ne bješe nepredvidivo, samo
ponovo mi se sasu šljunak u pluća
tako je to, znamo se odavno,
nije moglo proć bez ganuća.
Da sam ikako mogla: vrijeme bi stalo
i stalno bi svi tu zajedno pili
muzika dobra, ljudi mili
a posle toga
uvjek bi me čekala ta soba ista
i ista noć s tobom, duga
bez ikakvog 'dalje', budućnost čista.
Onda ne bi bilo narednog jutra
6am anksioznosti i zamalo suza
al ne bi bilo ni tog budnog zagrljaja
a ni tog mrznog svanulog 'sjutra'.
Da je sve stalo ikako tad
taj poljubac u obraz vječno bi tu ostao
ne bi ponovo bilo i da i ne, bilo bi 'kad'.
Čovjek je najnesrećnije stvorenje postao.
Kad bih pitala
zašto jednostavno nismo bili srećni
znala bih reći
koliko god da je logika posustala.
Mazohisti, kurve, istrebljivači idioti...
Sve je to tako.
veliki teret ljubavi je rešenje,
toliko velik da previše boli.
A znam, znam da smo umjeli
i dali više melema rani, a manje soli.

samo me strah tako velikih promjena u čovjeku
kada postavi tako prioritete
da namjerno nije srećan
ili jednostavno nikad ni ne nauči da ih postavi.
Dvije godine kasnije ista priča
svi smo na kraju isti ostali
konjski tur na kraju biča.

Art of losing

The art of losing isn't hard to master;
so many things seem filled with the intent
to be lost that their loss is no disaster,

Lose something every day. Accept the fluster
of lost door keys, the hour badly spent.
The art of losing isn't hard to master.

Then practice losing farther, losing faster:
places, and names, and where it was you meant
to travel. None of these will bring disaster.

I lost my mother's watch. And look! my last, or
next-to-last, of three loved houses went.
The art of losing isn't hard to master.

I lost two cities, lovely ones. And, vaster,
some realms I owned, two rivers, a continent.
I miss them, but it wasn't a disaster.

- Even losing you (the joking voice, a gesture
I love) I shan't have lied. It's evident
the art of losing's not too hard to master
though it may look like (Write it!) like disaster. 

Elizabeth Bishop

metamorphosis: opšte

   Svi smo manje-više rođeni kao čisto platno, tabula rasa, božija kapljica, djelo andjela, ili što god je čija asocijacija na čistotu i neiskvarenost. Genotip fenotip teorija, zvjezdana karta, to koliko smo nadojeni majčinim mlijekom i koju smo muziku slušali u utrobi, u ponešto od toga i vjerujem mada prilično nevoljno. Ipak se vodim onime da svako do poslednje kapi apsoluta može da bira ono što će da bude. Osim pamet, jebiga, to ne možeš da biraš, majka i ćale su te tu dobro podjebali ako nisi zadovoljan. Mada iz mog velikoopsežnog iskustva sa niskointeligentnim primjercima mogu laka srca i vesela glasa da kažem da se oni obično ni ne bune oko toga. 

   

My Embraceable You

#copyright

#Save yourself, don't ever look back 
Nowhere to go and so we both spin around in circles
And I said, "Hey, what's on your mind?" 
I think about my life without you and I start to cry
And I said, "Hey, it's alright"
We'll make it 
I love you and I'll never leave your side 
You took my hand and then we both started running
Both started running
There's no place to go
Another bullet and we both started running
Both started running too
Save yourself, don't ever look back 
Nowhere to go and so we both spin around in circles#

Franc Kafka, Proces – poetika prostora

            Dvije krupne, teške gvozdene ploče svjestskih ratova ogradile su malu sobu svojim zidovima u koju skoro danije mogao proći ni jedan jedini tračak svjetlosti.
            Dvije velike masivne ploče svjetskih ratova su svojim kliještima, poput dvije veličanstvene crne prese sužavale tu sobu. Uzdah po uzdah. Na kraju priče nije ostalo ništa sem te dvije ploče sa svojim teretom i velika crna rupetina u onome što je možda i moglo da bude unutar zidova te sobe.
            Jedini njen produkat koji je uspio da utekne rupetini, braneći se upravo njenim istim crnilom, gotovo kameleonski, bio je Franc Kafka, zajedno sa svojom dvodimenzionalnom projekcijom Jozefom K. koja se provukla među tankim uzdužnim procjepima na sudaru zidova i na crnom uljanom tragu otklizala dalje.

Nepodnošljiva bezdanica postojanja

U sumračnom prostoru dvije zore lutam utrnulih vratnih pršljenova. Nestale su i one beskrajne iskrice blickavih ali žarkih fotona, pa i svaki moj razlog da iole podignem glavu. Moj Ole Lole je iscrpen, i poslednja kap odavno povučena slamčicom. Možda sam vukla prejako, možda predugo, ali jedino preostalo je toz garavih dubokih emocija sa samog dna šolje. Možda nam stvarno nije toliko dobro koliko sam htjela da bude. Riječi su presahle, dodiri su česti i tupi. Moje lično Spasenje je postalo bivše. Duša mi je mrtva već danima, iako bi je povremeno vještački i oživio neki elektrošok na nekoliko sati. Pokušala sam da je zavaram obavezama, da je obrlatim knjigom, udžbenikom, poljupcem, zagrljajem, svadjom, ali stari je to lisac, našla sam koga ću da zajebavam. Posle svakog pokušaja vratim se modra, izubijana, išamarane i ošureno crvene kože na obrazima. Moja velika rupetina raste, i nada se da će taj bezobrazluk i nezahvalnost prema životu biti kažnjen dovoljno surovo da shvatim da se namjerno obmanjujem da mu je lice prvljavo i ružno. Nada se da će kazna uspjeti da opere sve masne splačine i da će njegova koža ponovo postati čista i bijela, i da ću još jednom uvidjetiti njegovu krasnu ljepotu. Zarđala je ovo klackalica. Nisam sigurna da li je do toga što uopšte i ne pokušavam da se odgurnem nogama o zemlju ili što me ova težina stvarno toliko povukla da sam istinski zakucana u tlo mojim krajem.

Baker, Chet, Little girl blue

# Andrei Tarkovsky, Stalker

Let everything that’s been planned come true. Let them believe. And let them have a laugh at their passions. Because what they call passion actually is not some emotional energy, but just the friction between their souls and the outside world. 

Kako biti roditelj poznom četrdesetogodišnjaku (Za sve mlađe od osamnaest!)

Došlo je neko novo vrijeme čudnim okovima modernog roditeljstva.

Koncept je izgleda da si ti sve više roditelj a da je roditelj sve više dijete. Roditelj ima izlive nervoze, roditelj očekuje da ti brineš o njemu, oko roditelja se ti svaki dan staraš: brišeš nos čistiš dupe i ostalo. Uhvatiš ga da te slaže dva tri puta pa mu klepiš s merakom jednu zabranu izlazaka i automatski ukineš kompjuter telefon tablet mp3 i sve ostale elektronske uređaje koji mu pružaju određeno zadovoljstvo iako zapravo ne zna da ih koristi. Zašto? Pa jer si tako u mogućnosti.

Došlo je vrijeme neke čudne nervoze, i još čudnijeg iskaljivanja. Licemjerstva i neroditeljstva. Naravno ne žališ sebe već otkad si krenuo u prvi osnovne, kontaš da to je to nipodaštavajuće po tvoju ličnost, ali problem je kad počneš da se više lomiš na stranu da to možda tako i treba, onu koja teži tangensu od devedeset stepeni. Izgubićeš se jebote, nemoj nikad da ideš ka tangensu od devedeset stepeni.

Dovoljno je da se samo malo nagnes ka apscisi, da se izmakneš koji korak i da ti se oči otvore, da skineš devet kila sa svojih leđa da bi shvatio da nosiš još tri puta toliko potpuno nepotrebno, da ponovo otkriješ Ameriku.

Čudno vrijeme zaista. A čak i skuplje, vaistinu i skuplje.
Amin.